Turistički sektor na zagrebačkoj burzi: koliko vrijedi hrvatski turizam
Imati (po mogućnosti funkcionalno) tržište vrijednosnih papira na kojem je moguće kupovati i prodavati vlasničke ili dužničke financijske instrumente danas se čini zdravorazumskom činjenicom. No, povijest dioničarstva na tlu Hrvatske pamti i sasvim drukčija vremena.
Postojanje burze kao uređenog tržišnog mehanizma ujedno označava postojanje stabilne ekonomske osnove, kao i samostalnost u odlučivanju o temeljnim ekonomskim pitanjima i odnosima u društvu. Hrvatska je tu samostalnost pokušavala pokazivati i dokazivati u okviru Habsburške monarhije koja je imala tržište kapitala – prvo
u Beču od 1771. godine, a stvaranjem Austro- Ugarske i u Budimpešti od 1867. Raspadom Austro-Ugarske nakon I. svjetskog rata i stvaranjem Države SHS, stvoreni su temelji za osnivanje samostalne burze na tlu Hrvatske, koja se (u različitim ustrojbenim organizacijama i na različitim lokacijama u Zagrebu) održala sve do konca II. svjetskog rata, kada je 1945. u potpunosti ukinuta kao špekulantska1 i socijalističkom društvu neprijateljska institucija.
Danas znamo da je špekulacija općedruštveni fenomen koji na financijskim tržištima ima blagotvoran učinak u smislu alokacije kapitala; a i kada ta alokacija kapitala ima neželjene efekte upravo je uloga države da takve situacije ne zabranjuje dekretom već da ih regulira i
kontrolira. Time državi ostaju svi benefiti tržišnih mehanizama, a kada oni zakažu,2 tada država pokazuje svoju zakonodavnu, pa i represijsku snagu.
U nedostatku definiranog opsega državnih funkcija (Fukuyama, 2004, str. 21) ili, što je još gore, uz njihovo neadekvatno korištenje, prostor za manipulaciju od svakoga prema svakome gotovo je neograničen, a to je primjetno u svim
segmentima društvenoga života, pa dakako i u sferi financijskih tržišta. Destrukcija do koje neuređena financijska tržišta mogu dovesti – što se u vremenu krize jasno vidi i zbog čega se (barem kao izlika) čak i zabranjivala tržišna ekonomija – jest nešto što bi trebalo biti u stalnom fokusu interesa, jednako i države i samih sudionika tih tržišta.
Iako države u pravilu imaju tendenciju beskonačnog širenja opsega vlastitih funkcija, čime prestaju biti funkcionalne u pružanju bilo koje pojedine socijalne usluge3 – što izravno dovodi do državne represije
– ne postoji porezni obveznik (koji ujedno plaća postojanje države) koji se ne bi založio za to da mu država nudi jasan, nedvosmislen, strogo definiran i ograničen set pravila ponašanja koji bi funkcionalno vrijedio za sve pripadnike društvene zajednice.4
U ovom radu daje se primjer turističkog sektora na Zagrebačkoj burzi kako država neadekvatno koristi svoje institucionalne i ekonomske potencijale, kako u smislu samog turizma tako i u smislu postavljenih pravila za funkcioniranje tržišta kapitala kao stožernog instrumenta moderne tržišne ekonomije.