Zabrana pušenja u unutarnjim javno dostupnim prostorima je pitanje osobne slobode. Većina zemalja civiliziranog razvijenog svijeta imaju generalne zabrane pušenja u javnom dostupnim prostorima među kojima su privatni kafići i klubovi. Određena izuzeća u nekim zemljama su podložna strogim restrikcijama. Restriktivne politike prema pušenju nemaju veze s narušavanjem ekonomske slobode.
Daniel Hinšt i Petar Vušković, Centar za javne politike i ekonomske analize
Zabrana pušenja u javno dostupnim prostorima je pitanje osobne slobode pojedinca. U duhu liberalizma se trebaju definirati rješenja da ne ograničava osobne slobodu. Pušačima stoga treba zadržati slobodu pušenja u privatnim prostorima i otvorenim javnim prostorima, a nepušačima uvjete da budu zaštićeni od duhanskog dima koji ih pretvara u pasivne pušače u unutarnjim javnom dostupnim prostorima (indoor public spaces), među kojima su barovi, kafići i klubovi.
Štetnost sekundarnog pušenja (tzv. Second-hand smoke – SHS) je znanstveno dokazana. Duhan ubija više o 7 milijuna ljudi godišnje, od čega 6 milijuna pušača izravno (svakih 6 sekunda po jednog) i malo manje od 1 milijuna pasivnih pušača (Second-hand smokers).
Izvor: Svjetska banka
Rasprave o zabranama pušenja u pojedinim vrstama unutarnjih javno dostupnih prostora otvaraju pitanje odnosa osobne slobode i opravdanosti državne intervencije. Ako bi se moglo pretpostaviti da zabrane narušavaju osobne slobode pušača i ekonomske slobode ugostitelja, komparativne analize služe kako bi nas uputile na praktičan i realan zaključak. Analiza pokazuje kako gotovo sve zemlje civiliziranog i razvijenog svijeta imaju značajne restrikcije za pušenje u javno dostupnim prostorima jer isto ima utjecaj na druge osobe tj. pasivne pušače.
Odgovarajuće javne politike mogu biti sljedeće:
- zakonski zabraniti pušenje na javno dostupnim mjestima (uz eventualna restriktivna izuzeća, sukladno praksama pojedinih zemalja),
- povisiti trošarinu na duhan (što je i sukladno europskim pravilima),
- poticati edukaciju o štetnosti pušenja, pružati pomoć pušačima da se ostave pušenja i raditi na prevenciji bolesti uzrokovanih pušenjem.
Kada je u pitanju regulacija zabrane pušenja kroz državnu intervenciju, radi se o dokazano opravdanom interesu zaštite zdravlja ljudi koji se potvrđuje u velikom broju zemalja, pogotovo razvijenih. Pritom se ne misli na zaštitu pojedinaca pušača od vlastitih odluka, već na zaštitu pasivnih pušača. Određena izuzeća na slobodu pušenja mogu biti podložna strogim restrikcijama koje se također mogu shvaćati kao ograničenje „slobode“, odnosno kao izvori administrativnih opterećenja ugostitelja. Činjenica jest da se regulatorna politika uvijek temelji na razlikovanju opravdanih od neopravdanih administrativnih opterećenja i obveza. Također, Europska unija koristi povećanje trošarina na duhan kao instrument poticanja zaštite javnog zdravlja i kompenzacijskih mjera poreznih rasterećenja (rada i kapitala).
Ako se radi o faktoru kulture koji bi sprječavao zabranu pušenja u kafićima i klubovima potrebno je istaknuti kako takav faktor nije toliko poseban za hrvatsku i širu balkansku kulturu, već za mnoge zemlje koje su s vremenom provele zabrane ili značajna ograničenja.
80% svih pušača dolazi iz ekonomski nerazvijenijih zemalja pa možemo zaključiti da je pušenje navika koja je povezana s nižim ekonomskim razvojem. Zabrana pušenja u kafićima i klubovima se može u širem smislu tumačiti kao ograničenje individualne i ekonomske slobode. Ipak, nema zemlje na svijetu sa 100% ekonomske slobode, kao što metodologije ekonomske slobode (prema Fraser Institutu i Heritage Foundation) uopće ne računaju na javne politike prema pušenju. Ekonomski vrlo slobodne zemlje pokazuju velike restrikcije, dok se ekonomski manje slobodne bivše jugoslavenske republike pokazuju kao značajne iznimke. Najmanje od svega bi bili atraktivni paušalni i populistički pokušaji etiketiranja restriktivnih javnih politika prema pušenju kao „socijalistički“. Državni intervencionizam u ovom slučaju ima opravdanje. U konačnici matematički nema države bez državnog intervencionizma pa se samo postavlja pitanje količine i opravdanosti istoga u okvirima tržišnih ekonomija.
Kako pojedine zemlje uređuju politike prema pušenju u javnim i javnom dostupnim privatnim prostorima? Čini se da je Hrvatska rijetka zemlja s trenutnom „liberalnom“ regulacijom kafića i klubova. Kada vidimo koje se restrikcije uređuju u pojedinim zemljama i iste usporedimo s njihovim rankingom prema ekonomskoj slobodi, zaključak svatko može donijeti samostalno.
Bivše jugoslavenske zemlje su „tolerantne“: Hrvatska je, osim u restoranima, pokušavala zabraniti pušenje u kafićima i klubovima. Postavljena je obveza ventilacije prostora koja se u praksi očito ne poštuje. Pušenje je dozvoljeno u kafićima i klubovima. Bosna i Hercegovina ima zabranu pušenja samo za javne zgrade, a ne i za kafiće. Crna Gora dozvoljava pušenje u kafićima i barovima. Srbija od 2010. provodi zabranu samo za bolnice i škole, dok barovi i klubovi manji od 80m2 mogu birati hoće li dobrovoljno zabraniti pušenje, što znači da regulatorna zabrane ne postoji. Zabrana za kafiće i klubove se predlaže tijekom 2018. (kao i u Republici Srpskoj).
Negdje se zabrane teško provode: Kuba je zabranila pušenje samo na radnim mjestima i na javnim mjestima, ali se zabrana u praksi ne poštuje i niti se odnosi na kafiće i klubove. Cipar je 2010. proveo zabranu za kafiće i klubove, ali se ista teško provodi (kao i u Grčkoj).
Neke zemlje imaju zabranu uz restriktivna izuzeća: Austrija dopušta pušenje na radnom mjestu ako na je osoba sama odnosno nema utjecaja na druge zaposlenike. 2009. je donijet zakon koji obvezuje sve restorane, barove, disko klubove i pubove veće od 50m2 na zabranu pušenja ili omogućavanje odvojenih prostora za pušenje. Za objekte ispod 50m2 postoji mogućnost izbora. Od 2007. je pušenje zabranjeno na željezničkim stanicama. Tijekom 2018. se planira potpuna zabrana, ali nailazi na političke otpore unutar vladajuće koalicije. Danska od 2007. ima zabranu, osim za privatne urede, kafiće, restorane i barove manje od 40m2 koji moraju imati odvojene prostore. Estonija je zabranu za klubove i barove provela 2007., ali je pušenje dozvoljeno u izoliranim prostorima. Isto je u Finskoj. Litva je zabranu za kafiće i klubove provela 2007., dok su izuzeti specijalni klubovi za cigare i lule. Italija ima zabranu od 2003. i odnosi se i na kafiće i klubove. Dozvoljena su odvojena pušačka mjesta ukoliko su ventilirana, imaju visoku stopu zamjene zraka i vrata koja se automatski zatvaraju kako bi se spriječio dolazak zadimljenog zraka u nepušački dio prostora. Poljska za kafiće i klubove od 2011. provodi zabranu ako su manji od 100m2 te za stanice javnog prijevoza od kojih pušač mora biti udaljen barem 10 metara. Slovenija od 2007. provodi zabranu i za kafiće i barove, osim za posebne pušačke sobe koje moraju zadovoljiti stroge tehničke uvjete, kao i ograničenje da ne smiju zauzimati više od 20% ukupnog prostora. Švedska zabranu provodi od 2005. barovi i klubovi mogu ima pušačke sobe, ali iste ne smiju servirati hranu i piće te ne smiju zauzimati više od 25% ukupnog prostora. Švicarska od 2010. ima na snazi federalnu regulaciju koja štiti pasivne pušače. Postoje izuzeća za barove i restorane u odvojenim ventiliranim prostorima. Postoje određene manje razlike u detaljima među kantonima. Mađarska zabranjuje pušenje u kafićima i klubovima od 2012., a od 2010. i na dječjim igralištima. Izuzeće su postali nacionalni pušački kafići (tzv. Nemzeti Dohánybolt) čiji je broj smanjen s 40-ak na oko 5 tisuća. Hong Kong je pušenje u javnim prostorima zabranio 2007., a kasnije i u većini javnim parkova, u Internet kafića i na plažama. Postojali su neki barovi, saune i klubovi koji su bili izuzeti od zabrane do 1. srpnja 2009. Singapur od 2006. provodi zabranu za kafiće, javne toalete i bazene, dok za javne prostore postoji restrikcija od 10 do 20% prostora pušačke slobode. Od 2007. zabrana se odnosi na klubove koji mogu imati posebne pušačke sobe, uz uvjet da čine najviše 10% ukupnog prostora kluba. Od 2009. zabrana se odnosi dječja igrališta, tržnice i brodske terminale. Izrael uz zabranu dopušta odvojene prostora, ali udio nepušačkog prostora ne smije biti manji od 75%.
Poneki toleriraju samo kanabis i hašiš: Nizozemska ima zabranu za kafiće i klubove od 2008. Marketing duhanskih proizvoda je zabranjen. Pušenje kanabisa i hašiša je dozvoljeno u specijaliziranim kafićima (tzv. coffeshops) sve dok se taj dozvoljeni dim ne miješa s duhanskim.
Amerikanci variraju ali uvelike zabranjuju: SAD nema federalnu zabranu, već se to pitanje prepušta državama, pa i nižim razinama. Polovica država su provele zabrane za barove i restorane. Manjina saveznih država ima izuzeća od zabrane za određene kategorije prostora – privatni klubovi, kasino, cigar barovi i mali uredi. Tako primjerice Sjeverna Karolina ima zabranu za restorane i barove, osim za cigar barove i privatne klubove. U Texasu su zabrane provele 91 lokalne jedinice, uključujući primjerice Dallas, dok je u Južnoj Karolinu zabranu provelo 60 lokalnih jedinica, uključujući Charleston. Većina od 60 najnastanjenijih američkih gradova ima zabrane pušenja u barovima i restoranima.
Federacije uglavnom zabrane prepuštaju državama: U Australiji se zabrana pušenja regulira kroz savezne države. Primjerice država Victoria čak zabranjuje pušenje u vozilu kada se u istom nalazi druga osoba. New South Wales je zabranu pušenja u ugostiteljskim objektima uveo 2007. Njemačka ima regulacije po saveznim zemljama koje su provele zabrane uz tek ograničena izuzeća tj. obvezu da postoji odvojeni prostor do 75m2. Najopsežniju zabranu ima Bavarska. S druge strane, Kanada ima federalnu zabranu pušenja na svim teritorijima i provincijama. Kanadska provincija Alberta ima čak zabranu pušenja unutar 5 metara od vrata i prozora javnih prostora, dok British Columbia ima odredbu od 6 metara.
Sve više zemalja ima potpunu zabranu: Čile je zabranu prvu proveo kroz javne zgrade, supermarkete, ljekarne, autobuse i dr. kako bi od 2013. zabrana vrijedila za restorane, pubove i klubove. Island ima generalnu zabranu pušenja. Irska je 2004. provela opsežnu zabranu koja se odnosi na sva radna mjesta kao i pubove, uz izuzeće odvojenih hotelskih soba, dok od 2009. ima zabranu marketinga duhanskih proizvoda (kao i u Engleska). Latvija je 2010. u cijelosti zabranila pušenje u restoranima i barovima. Također, više od polovice prostora ljetnih terasa barova i restorana mora biti slobodno od pušenja prema zakonskoj obvezi. Pušenje je zabranjeno u parkovima te 10 metara od ulaza u javne zgrade i od stanicama za javni prijevoz. Francuska također ima zabranu za sve unutarnje javno dostupne prostore. Norveška od 2004. provodi potpunu zabranu za sve unutarnje javne prostore. Novi Zeland ima zabranu i na stadionima te sveučilišnim kampusima. Južna Koreja od 2013. provodi strogu opću zabranu (dok tako nije u Sjevernoj Koreji).
