Globalni rizici testiraju sadašnji trenutak. Zato više članova Centra za javne politike i ekonomske analize daju svoja viđenja trenutne globalne situacije – sadašnji trenutak – i to poslije neslužbenih rezultata na američkim predsjedničkim izborima. Kako se god okrenulo, važno je upozoriti na dugoročno usidrena globalna kretanja koja našu budućnost potencijalno čine još manje sigurnom. Ne možemo predviđati, no možemo vidjeti ono što već otprije znamo – i na što upozoravamo.
„Europeans who remember history understand better than most, that there is no security, no safety, in the appeasement of evil. It must be the core of Western policy that there be no sanctuary for terror. And to sustain such a policy, free men and free nations must unite and work together.“ Ronald Reagan (ima li danas zapadnih političara koji će ponoviti ove riječi?)
Čak i u slučaju određene razine „izolacionizma“ SAD-a, koji bi utjecao na transatlantsko partnerstvo, ujedinjena Europa je dovoljno jaka za nastavak vojne podrške Ukrajini – podrške za pobjedu. U ovom trenutku se premoreni ukrajinski branitelji odupiru ne samo kremaljskim fašističkim mafijašima i njihovim „Z“ hordama, već i pothranjenim sjevernokorejskim vojnicima (kojih će biti još na bojištu), iranskim dronovima (koji odavno ulaze u zračni prostor NATO-a), kineskoj „dual – use neutralnosti“ te „nesvrstanosti“ globalnog „Juga“ (koji i zbog grešaka Zapada nije prepoznao ruski neo–kolonijalizam).
Ako trenutno gledamo („samu“) Europu, prema podacima Kiel Instituta, Njemačka je u pomoći za Ukrajinu, u odnosu na BDP, tek na 15. mjestu (0,38% BDP-a). Francuska je tek na 23. mjestu (0.16%), Italija je tek na 25. mjestu (0,11%), a npr. Španjolska s 0,09% je tek na 27. mjestu. Znamo otprije kako su otpočetka na pravoj strani povijesti „male“ baltičke države, Skandinavija, UK i Poljska, dok svi ostali moraju puno više i jače sudjelovati u pomoći za Ukrajinu. Lijepa naša je, unatoč unutrašnjim političkim problemima na – za nas – visokom 13. mjestu po pomoći na 0,46% BDP-a; trebamo dati još i više. Obrana Ukrajine je i obrana Europe, a Ukrajina je naš saveznik i ovo nije samo rat Ukrajine i RF – političari to moraju objasniti svojim biračima.
Dakle, Europa se mora probuditi i moramo „aktivirati resurse“, jer neprijatelj nije samo pred vratima, već je odavno ušao na naš teritorij. Svjedoci smo svakodnevnih kinetičkih terorističkih djela usmjerenih protiv Europe, a hibridno djelovanje terorističke države, trenutnog naziva RF, traje desetljećima i samo se povećava. To što se Europa pravi kako „nije zaraćena strana“ i kako ne želi „eskalaciju“, samo ohrabruje agresora, jer pokazuje – slabost. To što se uopće nije aktivirao niti čl. 4. (konzultacije) NATO Ugovora je izrazito loše za nas te ujedinjena Europa (EU – minus „trojanski konj(i)“ + UK i Norveška) mora djelovati – sada.
Diktatori neće stati, dok ih ne zaustavimo, a „mir“ ih posebno neće zaustaviti.
Kada na tijelu primijetite kvržicu (a to je bilo još 2000-ih, kad je ruski diktator rekao kako je „raspad SSSR-a najveća geostrateška katastrofa 20. stoljeća“) i ako je ta „kvržica“ odavno narasla u tumorsku „kvrgetinu“, a Vi i dalje ignorirate opasnost i želite „mir“ – sa malignim tumorom, koji Vas želi asimilirati – to je suludo. Naravno, preduvjet je da neprijatelja službeno imenujemo neprijateljem, jer isti nas odavno napada i odavno govori kako je agresija na Ukrajinu – preventivni rat protiv Zapada. Pametni ljudi nam govore kako je ovo sve oko nas odavno rat i kako se trebamo boriti – do pobjede. Upravo mi imamo privilegiju da iz „mirne pozadine“, snažno pomognemo onima koji su na prvoj crti obrane Zapada i zapadnih vrijednosti. Mi nemamo pravo biti „umorni“ od rata, jer „umor“ je još jedna podvala iz KGB kuhinje, a oni koji govore kako vrijednosti ne postoje (ne)svjesno ponavljaju recept iz Kremlja.
Dakle, Ukrajina trenutno ne traži savezničke vojne trupe na svojem teritoriju, već samo naoružanje. Međutim, pitanje savezničkih vojnih trupa (a ujedinjeni Zapad je saveznik Ukrajine i tu ne smije biti relativiziranja), prvenstveno u logistici, odnosno sudjelovanje privatnih kontraktora, no – fly zone, gdje bi koalicija voljnih (europskih saveznika) pomogla u (protu) zračnoj obrani, je sigurno u domeni (čl. 51.) Povelje UN-a, jer ne zaboravimo – ovo je i bitka za međunarodno pravo.
Neprijatelja se mora odvratiti, a mlaki odgovori i mlaka rješenja neće donijeti „mir“, već još veću opasnost (zar netko doista misli kako je „zaleđeni konflikt“, Minsk 3 ili finlandizacija Ukrajine, a sve je to već bilo u optjecaju – pravo rješenje? Pa Finska je u NATO-u, upravo jer nije htjela finlandizaciju.). Kada se RF susretne sa odlučnom snagom, onda uzmiče – to je dokazano pravilo, a „eskalacija“ je fiktivna, dok je anihilacija europske države, jedne od osnivača UN-a – nažalost realna. Hoće li realisti u međunarodnim odnosima, ikada to shvatiti?
Postoje vrlo zabrinjavajuće poštapalice („buzzwords“) današnjice, odnosno pojmovi koji se potpuno krivo shvate, izvan izvornog smisla i onda koruptivno zlorabe od autokrata i diktatora: „mir/pregovori/eskalacija“, „kršćanstvo“ i „tradicionalne vrijednosti“, „suverenizam“, „nacionalni interesi“ i sl. pojmovi. Sve te riječi naizgled zvuče razumno ili prihvatljivo, ali ako promotrite tko ih sve konstantno ponavlja i kakav je njihov stav prema Ukrajini, onda su Vam stvari – puno jasnije, jer radi se o prijevari prema izvornom smislu tih riječi, a znamo da populizam ne mari za to. Zapitajte se i koji to akteri (pa i u našem susjedstvu) slave potencijalne izolacioniste, koji nude „mirovna rješenja“?
Dok god se dobri ljudi koncentriraju na „nacionalne interese“ („turističke sezone“ i sl.), diktatori (koji se sve više ujedinjuju) će raditi na svojim nacionalističkim interesima. Zadatak mainstream političara je da ovo objasne svojim biračima. Ne postoji status quo sa diktatorima, jer oni ne drže razmak, već se stalno (korak po korak) približavaju. Ovo nije vrijeme za Chamberlaine, već za Churchille. Danas nije vrijeme za retoriku kancelara Scholza, već Ronalda Reagana ili Johna McCaina. Ovo nije vrijeme za Papu Franju, već za Papu Wojtylu.
Slava Ukrajini!
Globalni rizici već dugo vremena ozbiljno narušavaju naše transatlantske institucije. Samo na temelju javnih politika odnosno odluka iz prošlosti može djelomično predvidjeti što bi se moglo očekivati kao logična posljedica. Javljaju se razni proroci i prognostičari čija je realna uloga mnogo manja od njihovog ega. Zato svaki policy analitičar mora biti dovoljno ponizan u pokušaju shvaćanja budućnosti.
Imamo naše saveznike koji su na prvoj liniji borbe za slobodu – to su Ukrajina, Izrael, Tajvan i Južna Koreja, i znamo protiv koga. Jesmo li svima njima kao geopolitički Zapad dali trajna sigurnosna jamstva? Bojimo se eskalacije. Dosadašnje američke i europske administracije odnosno demokratski izabrani lideri nisu Ukrajini ponudile put pobjede, unatoč nekim odlukama koje su europski lideri donijeli sa zakašnjenjem.
Put u preokret traži veliki redizajn naših policy prioriteta u smjeru znatno većih ulaganja u obranu – prije svega europsku komponentu NATO saveza. Naravno da Poljska s već preko 4% a uskoro i 5% BDP-a za obranu može i mora biti primjer svima nama.
Naime, možemo biti sigurni kako će dugoročni globalni trendovi ići u smjeru jačanja autoritarnih režima. U međuvremenu, nudi li Europa SAD-u konkretnu podršku oko jamčenja zaštite drugim saveznicima ili Europa smatra kako ne može imati primarnu obrambenu ulogu niti prema Ukrajini? Također, dovodi li već postojeće američko-europsko ograničavanje i odugovlačenje obrambenih odluka Ukrajine do situacije kada Ukrajina više nema izbora oko predloženog plana pobjede?
Dok postoje vrlo zagrijani navijači i žestoki protivnici novoizabranog američkog predsjednika, koji često plivaju u crno-bijelom svijetu barem djelomično udaljenom od činjenica, činjenica jest da su nas već prije donese odluke dovele u vrlo rizičan sadašnji trenutak. Umjesto toga, javne politike nove američke administracije treba pažljivo odmjeravati, bilo da će im podloga biti Projekt 2025 ili (još) nešto drugo. Lijeno bi bilo reći da je sve tako jasno i sjajno, ili da je sve tako loše. Potreban je prije svega ne-populistički odnosno racionalan pristup potpomognut traženjem dubinskih fiskalnih i regulatornih rezova federalne administracije, napuštanje radikalne zelene agende i progresivne ideologije (ESG, DEI i sl.) te pogotovo paket zajedničkog američko-europskog sigurnosnog jamstva saveznicima na prvoj liniji obrane slobode – to su Ukrajina, Izrael, Tajvan i Južna Koreja.
Također, ne može prioritet više biti poticati rast pod cijenu ogromnog zaduživanja koje je odgođeni porez. Slično tome, ne možemo više poticati rast tako da se stvarna kumulativna inflacija, koju građani svakodnevno osjete, sve teže obuzdava, dok ne znamo kako je inflacija isto porez na standard života. Umjesto toga, moramo se vratiti prošlim iskustvima i tradiciji osobne i ekonomske slobode. Trebamo to učiti od Litve, Švicarske, Teksasa, Južne Dakote i drugih svijetlih primjera.
Sljedeće ekonomske trendove je realno očekivati nakon rezultata američkih izbora: 1. Rast burzovnih indeksa; 2. Smanjivanje cijena energije – zbog povećanja vađenja nafte uklanjanjem ograničenja; 3. Stabilizacija i korekcija cijene sirovina; 4. Korekcija cijena plemenitih kovina (prilika za kupnju); 5. Moguća stabilizacija međunarodnih odnosa i 6. Globalna inflacija u stabilizaciji.
Za svaku od navedenih tvrdnji postoji niz razloga prije svega onih psiholoških jer nemojmo zaboraviti da je ekonomija zapravo psihologija očekivanja i da je upravo ekonomija bila fokus kampanje.
Svi mi osjećamo posljedice globalne ekonomske nestabilnosti koja traje od početka 2020. godine i COVID krize koja je ostavila teške posljedice na fizičko i mentalno zdravlje cijele planete i devastirala niz ekonomija i država. Plasiranjem u sustav „besplatnog“ novca pod sinonimom „kvantitativnog popuštanja“ ili „helikopterskog novca“ koji je služio da se građani ne kreću previše i da de facto ne odlaze na posao, dovedeni smo do rasta potražnje odnosno rasta cijena roba i usluga. Likvidnost koja je zbog nikakvih ili niskih kamata uzrokovala jaku inflaciju odnosno poskupljenja osnovnih živežnih namirnica te ostalih roba i usluga dovela nas je sve u neravnotežu.
Svijet treba uravnotežene financije i valute koje imaju kupovnu moć kao što su američki dolar i euro, a njihov je kredibilitet ozbiljno narušen. Upravo Trump nudi svoj plan za stabilizaciju cijena roba i usluga. To zahtijeva smanjivanje državne potrošnje, rezanje subvencija i manje poreze. Uz to, Amerikance je posebice smetala sve jača regulacija svega i svačega, odnosno gubitak ekonomskih sloboda.
Svijet je također reagirao tako što su (barem odmah nakon Trumpove pobjede) cijene nafte, plemenitih kovina i sirovina u korekciji dok burzovni indeksi rastu. Biznis voli sigurnost i stabilnost, odnosno velike korporacije vole predvidljivost tržišta i ponašanja potrošača, dok tome nije pridonijelo sve ono što se do danas događalo.
Rat u Ukrajini i brutalna agresija Rusije prema riječima Trumpa jest situacija koju je moguće zaustaviti na način da se smanji prihod od prodaje nafte i to povećanom ponudom. SAD će prema njegovom planu ponovo početi proizvoditi značajne količine nafte kojom će se izaći na tržišta pa će i cijena pasti i na taj način prisiliti sve one koji se služe energijom kao oružjem da razmisle o svojoj budućnosti. Ovo se ne odnosi samo na Rusiju već i na Iran.
Uskoro ćemo vidjeti prve prave poteze Trumpa. Također za očekivati je da će se snažno baviti i ilegalnim imigracijama što je za SAD ozbiljan i gorući problem kao i za EU.
Uvjerljiva pobjeda Donalda Trumpa nad demokratskom kandidatkinjom Kamalom Harris potvrđuje djelomični trend jačanja populističkog vala na Zapadu ali i konzervativnih politika. Treba obratiti pozornost na dva aspekta nove američke vlade koja bi trebala službeno preuzeti izvršne ovlasti u siječnju 2025. godine:
Ukrajina
Ruska agresija na Ukrajinu te neuspjeh Zapada da odvažno natjera agresora na povlačenje predstavlja najveću krizu identiteta kolektivnog Zapada od pada SSSR-a. U određenim političkim i gospodarskim aspektima potrebno je da Europa može biti dovoljno samostalna u odnosu na SAD-a, usprkos snažnome partnerstvu, no agresor sa europskog istoka nije samo problem Europe, on je problem Zapada i njegovih bliskih saveznika. Činjenica da se Rusija, država čija vlast predstavlja antipod zapadnim građanskim vrijednostima, država koja usred Zapada likvidira svoje disidente bojevim otrovima te koja jedina predstavlja kopnenu ugrozu Europi, usudila napasti Ukrajinu, surovo je svjedočanstvo o slabosti Zapada koje bi, ukoliko se njegove interne pukotine ne zaliječe i ne premoste, moglo biti uvertira u kolabiranje te političke i gospodarske unije s kojom se identificiramo te nas baciti u novi, ali poznati svijet: etničkog populizma, neliberalnih demokracija, sinkronizacije izvršne vlasti s medijima, pri čemu su parlamenti puki kibuki teatri, te u najgorem slučaju revanšizma i iredentizma.
SAD je od kraja Drugog svjetskog rata preuzeo ulogu dominantnog kormilara zapadne politike te svojevrsnog oslonca i stabilizatora Europe koja je, zbog svoje decentralizirane političke prirode, sklonija okretanju oružja prema samoj sebi. Ukoliko SAD ne odluči pristupiti ratu u Ukrajini iz pozicije moći već odluči, pošto-poto, agresoru dopustiti da ostvari svoje osvajačke ciljeve bez daljnje reperkusije, Europi će biti poslana poruka da se međudržavni konflikti isplati rješavati vojno, da je EU slab i nesposoban koncept od kojeg bi se trebalo odmaknuti nakon što su iscrpljene sve koristi od istoga, da je Rusija moćan igrač s kojim bi se trebalo slizati jer joj je dana privilegija kršenja međunarodnog poretka bez daljnjih posljedica te da je SAD nezainteresiran za nestašni i razmaženi europski pomladak i njihove tuče oko povučenih granica u pješčaniku. Ukratko, to je uvertira u povratak u međuratno razdoblje prve polovice 20 stoljeća. Na domaćem, američkom terenu, djelomično odustajanje od držanja utjecaja u Europi može se kratkoročno prikazati kao pobjeda za američkog “malog čovjeka”, no dugoročno će ostaviti SAD u nepovoljnoj situaciji pošto će imati nesložnog, skeptičnog i ciničnog partnera sa druge strane atlantskog oceana, koji će više nego ikad biti ranjiv na zloćudna djelovanja ruske autokracije.
Proračunski deficit i javni dug SAD-a
Nakon Rusije i Kine, najveća ugroza snažnom SAD-u je bujajući javni dug te nemogućnost federalne vlasti da uspostavi proračunski suficit, koji je zadnji put ostvaren za vrijeme Billa Clintona. Trump je obećao daljnje smanjenje poreza, ali i plan uvođenja carina koje bi trebale značajno poboljšati prihodovnu stranu proračuna. Učinak carina univerzalno je prihvaćen kao štetan za dobrobit krajnjih potrošača te je ujedno problematičan jer će rezultirati trgovinskim ratom. Trump, naime, nije samo najavio carine prema geopolitičkom rivalu Kini, već i prema svojim saveznicima – odluka koja je ekonomski štetna za obje strane.
Što se tiče rashodovne strane, postoje najave da bi trebalo doći do značajnijih ušteda, između ostaloga i zbog utjecaja Elona Muska čiji su ekonomski pogledi libertarijanski. Postoji izvjesna šansa da bi Musk mogao biti najveći “fiskalni jastreb” u Trumpovom širem krugu, te će kroz njegov utjecaj doći do značajnih proračunskih rezova (kao i do deregulacije). Ipak, nije još poznato koliko se planira srezati proračunski deficit.
Ono što je evidentno svakome tko je upoznat s komparativnom ekonomskom politikom jest da je SAD zreo za federalni PDV, budući da je riječ o jedinoj razvijenoj državi koja nema taj porezni oblik, već se za oporezivanje prometa oslanja na sporadične poreze na promet uvedene od strane pojedinih saveznih država. Uvođenjem federalnog PDV-a od 20%, od čega bi središnja vlast vratila saveznim državama polovicu prikupljenoga (dakle 10% federalna vlast, 10% savezne države), omogućilo bi SAD-u da ima snažan fiskalni alat za punjenje proračuna, ujednačila bi se fiskalna politika među saveznim državama, omogućilo bi se značajno smanjivanje poreza na dohodak (koji je u SAD-u jedan od najsloženijih na svijetu) i ukupne razine poreza u BDP-u, te bi se omogućilo da se kroz prihodovnu stranu proračuna postigne smanjivanje odnosno približavanje eliminaciji proračunskog deficita. Neuspjeh Bidenove administracije da se proračunska situacija dovede pod kontrolu rezultirat će daljnjim rastom udjela kamata na rashodovnoj strani proračuna, što će dodatno ograničiti manevarski prostor za daljnji razvoj SAD-a. Trump preuzima vlast nad državom u kojoj četvrtina federalnog proračunskog rashoda odlazi na trošak financiranja duga te preostaje za vidjeti kako će se nova vlast postaviti prema tom opasnom opterećenju.
Posljednjih dana nije bilo moguće izbjeći razne članke i komentare koji pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima prikazuju u suprotnim ekstremima – za jedne, to je početak apokalipse, dok drugi u tome vide spas civilizacijskih vrijednosti. Takvi polarizirani stavovi većinom ovise o političkoj orijentaciji autora, a njihova žestina dodatno ukazuje na sve prisutnije podjele u društvu.
U proteklih dvadesetak godina, s rastom uloge interneta i društvenih mreža, stvorena je situacija u kojoj se pojedinci mogu puno lakše povezivati s istomišljenicima. Navedeno je s jedne strane učvrstilo zajednice unutar istih političkih i društvenih stavova, ali je s druge strane povećalo jaz između neistomišljenika. Takav društveni jaz, koji se širi uz podršku i manipulaciju različitih vanjskih aktera, često putem širenja dezinformacija i propagande, sve više utječe na političku scenu demokratskih društava. Slijedom navedenog, politike koje podupire jedna strana često automatski izazivaju odbacivanje od strane druge, neovisno o njihovom sadržaju ili potencijalnoj koristi.
Globalna kretanja posljednjih godina, karakterizirana erozijom osnovnih demokratskih vrijednosti poput individualnih prava i slobode govora, ali i osnovnih međunarodnopravnih načela poput suvereniteta i teritorijalnog integriteta, te rastom sklonosti autoritarnim rješenjima kao percipiranom odgovoru na rastući osjećaj nesigurnosti, pred demokratska društva stavljaju izazove koji neće biti prevladani dolaskom određene političke opcije na vlast, već zahtijevaju principijelnu i dosljednu provedbu javnih politika prikladnih za zaštitu, očuvanje i jačanje zapadnih vrijednosti, kao i položaja demokratskih država na globalnoj sceni.
Nova američka administracija će stoga, bez obzira na raniju retoriku, vjerojatno biti primorana poduzeti određene korake koji će se nužno razlikovati od njenih predizbornih obećanja, koji će potezi biti uvjetovani globalnim prilikama i potrebom očuvanja stabilnosti u domaćem i međunarodnom kontekstu.
Pobjeda Donalda Tumpa na američkim izborima označava nastavak jačanja populističkih politika na Zapadu. Imajući to na umu, ali i iskustva prvog mandata Donalda Tumpa, problemi s kojima se Europa suočava postaju isključivo njezini problemi. Pretjerano oslanjanje Europe na Sjedinjene Države u kontekstu obrane i rješavanja sukoba u Ukrajini, kao i brojnih drugih pitanja, više nije opcija. Europska unija morat će početi rješavati svoje probleme samostalno, i razvijati zdravo transatlantsko partnerstvo.
Obrana
Europska unija morat će se uhvatiti u koštac s posljedicama desetljeća dugog perioda nedovoljnih ulaganja u obranu. Iako su se ulaganja povećala, ističući pozitivan primjer Poljske, strukturalne promjene, kao i promjena javnom mijenja oko ulaganja u europsku obrambenu industriju tek se moraju dogoditi. Rat koji se vodi u Ukrajini pokazao je kako autoritarni režimi ne poznaju „meku moć“, već jedino vojnu silu s druge strane. Ako Europa želi zauzeti važniju poziciju u globalnoj politici i oblikovati smjer razvoja slobodnog Zapada, sama mora provesti strukturne reforme, prije svega u području jačanja vlastitih vojnih kapaciteta.
Strateška autonomija u kontekstu Kine
Nastojanje Europske unije da stvori stratešku autonomiju u ovom trenutku se tek mora dogoditi. Izborom Donalda Tumpa, može se očekivati oštriji stav prema Kini i njezinim politikama od strane SAD-a, u prvom redu nametanja protekcionističkih politika.
Istovremeno, Europska unija i proces „de-riskinga“ tek treba započeti, a trenutni stav nekih europskih lidera na tu temu neće olakšati taj proces. Europska unija ne smije dopustiti da udaljavanje od Rusije zamijeni približavanjem Kini. Suradnja s režimima koji ne dijele iste (ili slične vrijednosti) s nama jednostavno nije moguće, a ovoga puta, Europa se igra s zemljom koja već u ovom trenutku može europskom gospodarstvu nanijeti nemjerljivo veću štetu nego Ruska Federacija. Pitanje strateške autonomije i sposobnosti europskih lidera da to zaista i izvedu u ovom trenutku jest malena.
Europa mora prepoznati činjenicu kako Narodna Republika Kina nije, niti može biti njezin saveznik u globalnim pitanjima, krenuvši od klime pa sve do održavanja globalnog mira. Europa mora preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke uz pomoć naših prirodnih saveznika: Sjedinjenih Američkih Država, Izraela, Ujedinjenog Kraljevstva, Japana, Australije i svih ostalih demokratskih država diljem svijeta.
Globalni fokus seli se prema istoku, voljeli to neki ili ne. Ploča je postavljena, a figure se već pomiču.
