Intervju je objavljen u Glasu Slavonije 19. travnja 2025.
Igor Šlosar, predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA)
– Koliko se ovakvim Trumpovim igrama “batine i mrkve” vezanim za carine,
uvozno-izvoznu politiku i trgovinski rat zapravo remeti makroekonomska
ali i financijska stabilnost svijeta?
Carine imaju negativan makroekonomski učinak i ograničavaju slobodnu trgovinu, smanjujući kupovnu moć potrošača, kao i necarinske prepreke, a o njima se malo komunicira u ovo izazovno doba kada se carine percipiraju kao jedini faktor. Pritom je teško je procijeniti koliki će učinci carina, s obzirom da još ne znamo koliko će trajati i koji će biti opseg primjene na proizvode (barem što se tiče europskog odgovora). Još je mnogo neizvjesnosti oko toga. Mnogo se priča da će carine potaknuti recesiju. To je moguće u određenoj mjeri, no ne nužno. Naime, temeljno je pitanje ciklusa, pogotovo iz klasično-liberalne ekonomske perspektive. Dakle, recesije prirodno dolaze kao što i sportaš ne može cijelo vrijeme držati visoku dinamiku kretanja, već se mora odmoriti. Realnost je pritom već toliko rizična, pogotovo zato što je američka ekonomija dugo vremena bila na fiskalnim steroidima zbog raznih ekonomskih „poticaja“. To je držalo BDP na naizgled zadovoljavajućoj razini, no političko zadovoljstvo nije nužno sukladno prirodnom stanju slobodne ekonomije. Taj se balon mora ispuhati – pa kad tad to dovede od onog neželjenog a nužnog. Bidenova i Obamina administracija radile su na masivnom bildanju regulacija i ograničavanju energetskog sektora, pogotovo nafte. Sve je to umanjivalo potencijal za zdravi rast na osnovi ekonomske slobode i jačanja privatnog sektora, uz inkluziju i jednake prilike. Dakle, američka ekonomska bolest nije novost. Štoviše, kada se ide na operaciju, za pacijenta je to još dodatni izazov koji iscrpljuje. Uz to, mora se dogoditi detoksikacija američke ekonomije od prevelike ovisnosti o pretjeranoj državnoj potrošnji i dugovima, no carine su loš odabir za krpanje deficita. Mora se krenuti u jake rezove birokracije i onog što se zove welfare state, neovisno o privremenoj sudbini kretanja BDP-a. SAD moraju oživjeti svoj tradicionalni potencijal kapitalizma i slobode – a tako i EU.
– Može li Trump ostvariti ono što je obećao – smanjiti golemi američki
vanjskotrgovinski deficit i posljedno tome vratiti proizvodnju u SAD?
Jesu li pritom nove, veće carine pravi ili pogrešan put? Ili se iza
svega toga kriju neki veći, ne samo ekonomski nego i
politički/geopolitički američki interesi…?
Tehnički može donekle smanjiti trgovinski deficit, no takva je politika posljedica nerazumijevanja slobodne trgovine koje nije tek nekakav kolektiv, već niz decentraliziranih interakcija niza pojedinaca (da se izrazimo u duhu Hayeka), kao i uvelike globaliziranih inputa za razne proizvode (da se izrazimo u duhu Friedmana). Može se s carinskim prihodima smanjiti i fiskalni deficit. Ipak, takva odluka nije dobro rješenje za potrošače i ekonomiju u cjelini, a daje signal da se ne ide dovoljno u reforme koje Demokrati ionako nikako ne žele, pa time i ne doprinose rješenju onoga čemu su značajno doprinijeli. Naime, deficit (iznad 6% BDP-a) i javni dug (iznad 120% BDP-a) predstavljaju ozbiljan rizik za „fiskalno zdravlje” SAD-a – da se poslužimo terminologijom think tanka Heritage Foundation koji objavljuje Indeks ekonomske slobode. Mnogi će Amerikanci u budućnosti imati dodatni porezni teret zbog tih dugova koji su nastali zbog proširenja opsega potrošnje federalne države kroz razne socijalne naknade i ekonomske subvencije. Samo kamate na dug su (s prijeđenih pola bilijuna dolara – engl. trillion) u prvih sedam mjeseci fiskalne godine 2024. bile veće od izdataka za obranu i Medicare. To je ostavština bivše administracije. Problem nove administracije je nedostatak volje da deficit smanjuje kroz značajnije rezove strukturno velikih rashoda, a to su oni za socijalne programe – tzv. welfare. To se ne radi jer Trumpova administracija ima u svojim redovima nekoliko bivših Demokrata, a tako i među nekim ključnim biračima, koji se protive klasično-liberalnim odnosno tradicionalnim (neo)konzervativnim politikama. Zanimljivo je da ljevica i Demokrati to ne percipiraju kao svojevrsni fiskalni konsenzus kojim tzv. MAGA kao dio Republikanaca i praktički svi Demokrati već na dugi rok rade protiv popularnog načela limited government. Štoviše, te dvije strane postigle su očito suglasje o namjeri vraćanja industrije u SAD. Pitanje je u kojoj mjeri će se industrija vratiti ako se misli na oživljavanje starih neefikasnih pogona uz protekcionizam koji stvara štetu. S druge strane, može se očekivati otvaranje prilika za više ulaganja u inovativnu industriju jer već najavljene reforme idu u smjeru rezanja poreza, deregulacije, oslobađanja energetskog sektora i druga olakšanja koja će barem efektivno, na srednji rok, podići ekonomske slobode. Ipak, ta ulaganja u konačnici su stvar ekonomske procjene konkretnih subjekata, a ne političke volje Ovalnog ureda i bilo koje administracije. Na politici je da se otvore što bolji okvirni uvjeti, pogotovo kroz deregulaciju niza suvišnih federalnih propisa koja se mora provesti ne samo pilom već i skalpelom. Slijedom toga, i EU treba krenuti i masivnu deregulaciju, počevši od regulatorno skupe zelene agende. Uzmimo samo primjer famoznog ESG-a koji mnogim firmama stvara realne probleme, uz relativno malo demokratskog preispitivanja.
– Tko zapravo plaća carinu, tko taj trošak stvarno snosi – strani
izvoznik ili domaći potrošač? Trump kaže da je za SAD sve super, da
dnevno Amerika zarađuje 2 milijarde dolara, dok se Kina žali WTO-u da
Trump ruši pravila globalne trgovine, pa i globalizaciju kakva je dosad
funkcionirala… Čak se i Rusija oglasila upozorenjem da Trumpove carine
krše međunarodna pravila…
Carine na kraju plate potrošači kroz veće cijene, no u konačnici svi gube zbog troškova i poslovne neizvjesnosti koja se već osjeti s obje strane Atlantika. Carine prividno štite manje efikasne proizvođače, no generalno stvaraju trošak. Na slobodnom tržištu svaki potrošač može donijeti odluku u koristi domaćeg proizvoda, bez da se takva odluka stimulira carinom. Kina nastoji uvjeriti ostatak svijeta kako je za slobodnu trgovinu i „globalizaciju”, a da je SAD odjednom na drugoj strani. To se vrlo površno shvaća. Osim toga, uz Trumpa su carine Kini uvodili i Biden i EU. Unatoč toj činjenici, umjesto cjelovitog i sagledavanja tijeka događaja koji imaju političko-ekonomske učinke, cijela se priča olako svodi samo na jednu osobu; pitajmo se zašto. Već kroz dugačku političko-ekonomsku povijest Kina koristi naizgledni sustav „slobodne trgovine” kako bi bez carina lakše trgovala i izvozila, dok pritom nameće mnoge necarinske i administrativne prepreke, uz ostale političko-ekonomske rizike poput krađe intelektualnog vlasništva, manipulacije tečajem i drugih već poznatih metoda pod komandom Kineske komunističke partije. Dakle, s Kinom nema slobode, osim površnog privida. Slijedom navedenoga, teško je govoriti o slobodnoj trgovini kada ne postoji poštivanje pravila od strane institucionalnog okvira koji je divergentan u odnosu na liberalne demokracije, bez pokušaja konvergencije. Teško je poštivanje pravila očekivati od Kineske komunističke partije. Dakle, Kina je primjer kronističkog sustava koji nema veze s liberalnim kapitalizmom, ako nam je odjednom stalo do ovog zadnjeg. U svakom slučaju, SAD i EU moraju smanjiti ovisnosti o Kini, pogotovo ako dođe to kineske agresije protiv Tajvana i drugih zemalja na Indo-pacifiku.
– No zašto je Trump sad naglo promijenio priču, odnosno obznanio kako će
carine sniziti na 10 posto i pauzirati svim zemljama na 90 dana osim
Kini, kojoj je povećao carine na uvoz na čak 125 posto? Jesu li ga na
povlačenje natjerale burze, financijska tržišta, drastičan pad
vrijednosti dionica…?
Došlo je do zabrinjavajućeg pada dionica pa onda i rasta nekih. Sigurno se radi o neizvjesnosti, no teško je predviđati trendove na osnovi dnevnih prosudbi. Pitanje je što će se na kraju postići u smislu dogovora i s koliko zemalja. Idealno bi bilo tu najavljenu pauzu (90 dana) iskoristiti za ozbiljne pregovore o slobodnoj trgovini kako bi se ukinule sve carine, a postoje one i od prije, i niz necarinskih i birokratskih prepreka – ako nam je već cilj zaista i što više osloboditi trgovinu, i od strane svih. Vrlo visoke carine prema Kini su neodržive za obje zemlje, no očito je to geopolitička poruka prema komunističkom režimu. S druge strane, druge zemlje nisu zasad ušle u taj „trgovinski rat” jer svaka protumjera može samo dodati štetu koju snosi potrošač, a ne baš zemlja kao takva.
– Ukupno gledajući, ako se carinski/trgovinski rat nastavi što bi to
značilo za Hrvatsku?
Svaki trgovinski odnos je vrijedan i carine će negativno utjecati na mikro razinama. Može se očekivati veći učinak jer ovisimo o bitnim tržištima poput Njemačke i Italije. Kada gledamo procjene Europske središnje banke, američke carine mogle biti utjecati na BDP Europske unije za oko 0,3 postotna boda, a europski odgovor za dodatnih 0,2. dakle, oba scenarija sadrže manje brojke makroekonomskih učinaka nego scenariji dodatnog rasta BDP-a u slučaju deregulacije i drugih reformi – i na razini Europske unije i na razini Hrvatske. Dakle, negativan učinak će postojati ako se carine uvedu, no ne toliko veliki kao što je to ukupan trošak neprovedbe nekih domaćih strukturnih reformi. Zato naš Centar za javne politike i ekonomske analize vodi projekt Hrvatska 2025 čiji su fokus konkretne i mjerljive strukturne reforme za povećanje ekonomske slobode Hrvatske, sukladno metodologijama think tankova Fraser Institute i Heritage Foundation.
