Njemački paket 500 milijardi eura stavlja fiskalnu disciplinu na veliku kušnju.
Daniel Hinšt, politolog i član Izvršnog odbora CEA-e, govori njemačkom paketu velike državne intervencije.
Članak je izvorno objavljen na portalu Ekonomski Lab, a navedeni tekst je dopunjen
Njemački parlament (Bundestag) je sa 512 glasova zastupnika (206 protiv) usvojio promjenu ustava koja dopušta zaduživanje za obranu i infrastrukturu, ali i klimatska ulaganja. Radi se o izuzeću od ustavne kočnice duga (Schuld Bremse) prema kojoj je strukturni deficit savezne vlade mogao iznositi 0,35% BDP-a. Tako se po novom izdaci za obranu iznad 1% BDP-a neće uračunavati u okviru navedene kočnice, kao niti planirana ulaganja vrijedna rekordnih 500 milijardi eura, koja kroz 12 godina idu za obranu, infrastrukturu i postizanje klimatske neutralnosti.
Od navedenih 500 milijardi eura, okvirno 400 ide na financiranje infrastrukture (prometna, energetska, digitalna i okolišna) – 300 putem savezne vlade i 100 putem zemaljskih vlada. Uz to, 100 ide za zelenu transformaciju (obnovljivi izvori energije, dekarbonizacija, energetska učinkovitost, održivi promet, proširenje mreža, infrastruktura za vodik, itd). Dakle, paket je primarno infrastrukturni, i jako okolišni. Obrana nije primarna niti izravna u ovom paket, kao što je to bilo inicijalno opravdanje za ovaj rekordni val državnog intervencionizma. Umjesto toga, za obranu se jamči navedeno izuzeće od fiskalnog ograničenja.
Budući Kancelar Friedrich Merz iz pobjedničke Kršćansko demokratske unije (CDU) time je dobio na svoju stranu Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD), kako je to bitan uvjet za još jednu Veliku koaliciju. Novi lider SPD-a, Lars Klingbeil, smatra ovu odluku povijesnom i novim početkom. I Merz se slaže kako je zemlji potrebna obnova infrastrukture. Istovremeno, novi dug se neće koristiti za ulaganja u infrastrukturu kojom se koriste motorna vozila na fosilna goriva. Umjesto toga, ulagat će se tehnologije za zaštitu okoliša, energetske mreže i energetsku „tranziciju”.
Kako bi osigurao podršku zelenih (ne samo socijaldemokrata), Merz im je u tom paketu morao osigurati 100 milijardi eura (20% paketa) za poseban fond za poticanje klimatske ekonomske transformacije. Dakle, pored niza već postojećih proračunskih zelenih poticaja, čije je rezanje u bivšoj vladi Olafa Scholza tražio liberalni ministar financija Christian Lindner, inicijalno konzervativni Merz kupio je zelene s rekordnim iznosom poreznog novca za ono što inicijalno nije bilo planirano. Štoviše, ta dionica unutar ovog rekordnog paketa nema nikakve veze sa suočavanjem sa sigurnosnim rizikom Njemačke i Europe, zbog čega se inicijalno opravdavalo ulaženje u veliko zaduženje. Zauzvrat je Britta Haßelmann iz Zelenih izravno napala Merza jer su on i CDU tijekom predizborne kampanje masovno kritizirali Zelene zbog zahtjeva za reformom kočnice duga.
Merz je poručio kako postoje neprijatelji demokracije, pokušavajući opravdati ovaj paket. No pitanje je kako navedenih 100 milijardi eura za zelene politike pa i stotine milijardi za infrastrukturu sve zajedno ima izravne ili neke druge veze sa spremnošću za odvraćanje neprijatelja – Rusije. Socijaldemokratski koalicijski partner Boris Pistorius, ministar obrane, spomenuo je vojsku koja je podfinancirana i kako sigurnost ne može biti ugrožena zbog proračunskih ograničenja. Odgovor na to pitanje je u onome što je kontra svrhe socijaldemokrata, a čija je podrška nužna Merzu da bi vladao, pa nova vlada nema izbora nego popustiti i kupiti politički mir.
Liberali (FDP) protiv su ovog paketa, navodeći kako se radi o mnogo novca a bez reformi. Njihov je stav tradicionalistički tvrd u podršci fiskalnoj disciplini i kočnici duga. Umjesto zaduživanja podržavaju rezanje rashoda. No nije to tako jednostavno među političarima kojima su sve frekventnije krize dobar izgovor za pumpanje opsega države – bez programa ispumpavanja i mršavljenja. Čelnik parlamentarne skupine FDP-a Christian Dürr optužio je Merza da vodi prvu dužničku koaliciju i da želi voditi vladu koja je spremna žrtvovati sutrašnji prosperitet za kratkoročne darove.
Slično liberalima je razmišljanje Marie-Christine Ostermann, predsjednice Udruge obiteljskih tvrtki. Ostermann kritizira pregovarački stil CDU-a koji je SPD-u obećao stotine milijardi duga prije ozbiljne rasprave o sadržaju ovog dogovora. Umjesto toga, Ostermann traži model samoodrživog ekonomskog rasta bez kojeg se ne mogu platiti visoke kamate na brdo duga.
Njemački primjer pokazuje kakva je realnost u političkoj areni. Kršćanski demokrati (CDU/CSU) nisu mogli sklopiti prirodnu koaliciju s liberalima (FDP), jer su posljednji doživjeli veliki poraz – uslijed kompromitacije u neprirodnoj koaliciji s lijevim centrom (SPD i Zeleni). U situaciji kada desni i lijevi centar s razlog ne žele koalirati s lijevim i desnim populistima, velika koalicija ostaje kao jedino rješenje.
To je nužno rješenje koje donosi kompromise. Oni su nužni u svakoj demokraciji. Ipak, veliki kompromisi mogu biti kompromitirajući. Birače ne tješi samo odmak od AfD-a, već ih može razočarati i preveliki odmak od plana koji je obećan.
U pogledu kompromisa, ili odustajanja od političkih promjena, CDU je bio sklon sagledati vraćanje na nuklearnu energiju (kao i AfD). No velika koalicija sa SPD-om onemogućila je preispitivanje te zelene dogme. Tako da nuklearna reaktivacija zasad nije na agendi. I kad bi se reaktivacija dogodila, trebalo bi vremena za obučavanje radne snage, tehničke i financijske prilagodbe (1-3 milijardi eura po nuklearnom postrojenju) te micanje regulatornih barijera. Ovo je velika tema jer Afd vidi nuklearnu energiju kao rješenje za snižavanje visokih cijena struje koje jako pogađaju njemačku ekonomiju. To je (pored imigracije) i jedan od razloga zašto je AfD izbio na drugo mjesto među strankama na izborima 2025.
Također, CDU se jako založio za ublažavanje ograničenja CO2 emisija kod vozila s motorima na unutarnje izgaranje (ICE). Kako se već javilo pitanje što će biti s europskom autoindustrijom https://arhivanalitika.hr/blog/sto-ce-biti-s-europskom-auto-industrijom/, CDU/CSU su, kao i cijeli EPP, nastojali ublažiti već učinjenu štetu. Ipak, vrijeme će uskoro pokazati što će se uz SPD moći napraviti u vidu micanja jakih ekoloških ograničenja.
U području fiskalne politike, kršćansko-demokratski birači su davali podrške za politiku fiskalne discipline. Frugalnost je omogućila da Njemačka danas ima dovoljan fiskalni prostor za opuštanje. Ako već pitanje nije da ili ne, svakako se ono precizno svodi na sljedeće: koliko, za što i do kada?
Vezano uz koliko, nezahvalno je zaključiti kako fiskalni prostor postoji samo zašto bi se Njemačka statistički (po udjelu javnog duga u BDP-u) mogla usporediti sa SAD-om, Francuskom i Italijom. Ako se to i napravi, pitanje je koliki će biti maksimalni prag tolerancije (mjeren rastom udjela javnog duga u BDP-u). Vezano uz pitanje za što, činjenica jest da njemački paket ulaganja prelazi ono što je krajnje nužno – a tako bi se lako moglo zaključiti, bez razmišljanja o suštini, da je te stotine, sve do 500, tu zbog obrane od Rusije. I na kraju je pitanje do kada, a povezano s prethodnim; naime, vremenska progresija znači i fiskalnu progresiju, a dugovi su porezi koji dolaze – sa zakašnjenjem. Teško je očekivati financijsku pismenost da se sve to shvati.
U tom smislu, Njemačka ulazi u spiralu zaduživanja koje će sigurno prelaziti ono što prvotno činilo kao stvar zdravog razuma, kojeg ne mogu shvatiti oni koji u našoj domaćoj areni rade dileme između vrtića, škola i bolnica u odnosu na avione, tenkove i projektile. I prije mnogo godina bilo je teško zamisliti toliko veliki angažman njemačkih političara oko ulaganja u obranu. NATO se smatrao kao nekakav nad-mehanizam koji je pružao sigurnosni kišobran zbog velikog doprinosa jedne članice čiji je utjecaj često bio predmet kritika socijaldemokratskih i pogotovo zelenih političara – u Njemačkoj i diljem Europe.
Valja naglasiti kako financiranje čak i nužnih ulaganja u obranu ne mora nužno značiti nova zaduženja, odnosno probijanje ustavne kočnice, već i rezove u proračunu – kada bi se takva odluka donijela. Štoviše, ovaj paket od 500 milijardi ionako nije primarno i izravno obrambeni, pa je naivno računati da će isti obraniti Njemačku i Europu od Rusije.
U bivšoj semaforskoj koaliciji sa socijaldemokratima i zelenima, liberali su isticali kako je važno rezati izdatke za socijalne i zelene politike. U tom pogledu, klasična liberalna politika znači sljedeći pristup: ako želimo više jednog, moramo željeti i manje drugoga – jer proračun svjedoči o oskudici resursa. Pritom je obrana jedna od temeljnih funkcija države, a socijalne i pogotovo zelene politike predstavljaju sve valovitije dodatke u moru fiskalne progresije. Pored i nakon svega toga, netko bi se još pitao kada će doživjeti (ozbiljnije) rezanje poreza – i preveniranje novih.
Ako je pitanje poreza besperspektivno, valjda ipak vidjeti optimizam. Naime, česta je predrasuda bila kako američka ekonomija raste, a Njemačka praktički stagnira. Pronalaze se i dalje razni razlozi kojima se nastoji pojasniti kompetitivnija snaga Amerike. No bitan doprinos odgovoru na ovu predrasudu je u sferi fiskalne politike. Naime, američka ekonomija je (za vrijeme Bidena) bila na fiskalnim steroidima. Deficit je prešao 6% BDP-a, a javni dug 120% BDP-a. Istina, progresivcima to nije problem sve dok ekonomija raste. Zamislimo si onda način kako se može opravdati bodybuilding sa steroidima.
U odnosu na američku fiskalnu ekspanziju, Njemačka je dugo godina ima fiskalne suficite i nakon toga male deficite. U okruženju površnosti, teško bi bilo postaviti pitanje koliko bi Njemačka rasla da si je dopustila ekspanziju. Sada ima fiskalni prostor s kojim se lako može pretjerati; već je, jer barem 100 milijardi eura ide u ono što nema veze s obranom i klasičnom (prometnom i energetskom) infrastrukturom.
