Share

Porez na nekretnine kao idealni lokalni porez

Porez na nekretnine kao idealni lokalni porez

Matej Hittner, član izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA)

Svi u Hrvatskoj obitavamo u jedinicama lokalne samouprave. Bili to gradovi ili općine, isti imaju obvezu pružati građanima razne usluge od lokalnog značaja. Postavlja se pitanje, koji je idealan porez za financiranje tih poslova?

Zakon o lokalnim porezima propisuje sljedeće poreze koje lokalne jedinice mogu uvesti:

  1. prirez porezu na dohodak
  2. porez na potrošnju
  3. porez na kuće za odmor
  4. porez na korištenje javnih površina

U početku treba navesti problem sa prirezom te porezom na potrošnju; oba poreza terete istu vrijednost kao i neki drugi porezi. U slučaju prireza, njegova osnovica je iznos poreza na dohodak kojeg fizička osoba mora platiti, a u slučaju poreza na potrošnju, njegovu identičnu osnovicu oporezuje i PDV.

Navedeni porezi imaju vrlo nizak udio u ukupnim prihodima lokalnih jedinica, do te mjere da se u posljednjih nekoliko godina značajan broj gradova i općina (npr. Bjelovar, Sveta Nedjelja, Valpovo, Sinj, Prelog, Opatija i dr.) odrekao tih poreza.

Glavni izvor prihoda gradova i općina ostaje porez na dohodak, zajednički porez čiji se prihod dijeli između razina i funkcija kako slijedi:

  1. udio općine, odnosno grada 74 %
  2. udio županije 20 %
  3. udio za decentralizirane funkcije 6 %

Imajući na umu da lokalne jedinice dobivaju 74% prihoda od poreza na dohodak, postojanje prireza je apsurdno, pošto dobivamo porez na porez koji u oba slučaja završava u lokalnom proračunu.

Tu su još i porez na promet nekretnina u vrijednosti od 3% koji je u cijelosti lokalni prihod, i komunalna naknada, koja (de jure) služi za održavanje komunalne infrastrukture.

Problem koji se javlja je sljedeći:

Lokalne jedinice imaju izuzetno uzak manevar za određivanje parametara oporezivanja, tj. osnovice, stope, izuzeća, olakšica itd postojećih poreza. Lokalna jedinica ne može primjerice ukinuti porez na promet nekretnina unutar svojeg teritorija, dok na porezom na dohodak kao značajnim izvorom prihoda, nema apsolutno nikakve ovlasti.

Ukoliko je opcija decentralizirati javnu upravu, potrebno je osigurati lokalnim jedinicama izvore prihoda koji će ih učiniti fiskalno samodostatnima za obavljanje lokalnih poslova i na neovisno pružanje osnovnih javnih usluga. U slučaju fiskalne decentralizacije, lokalne jedinice mogle bi samostalno propisivati osnovice, stope, zone, izuzeća i olakšice. Ukoliko stanovnici ne budu zadovoljni fiskalnom situacijom u svojem gradu ili općini, ne moraju se oslanjati na svojeg saborskog zastupnika da lobira u Ministarstvu financija, već je riječ o problemu koji se rješava na lokalnoj razini.

Porez na nekretnine kao rješenje

Porez na nekretnine smatra se idealnim lokalnim porezom, a više je njegovih prednosti, pogotovo kada se uzima u obzir cjelina javne politike i javnih financija.

  1. To je porez koji ne utječe izravno na ekonomske slobode (prema metodologijama Fraser Instituta i Heritage Foundation), za razliku od graničnog poreznog opterećenja kapitala (porez na dobit) i graničnog poreznog opterećenja rada (porez na dohodak i socijalni doprinosi). U tom smislu, navedeni izravni porezi bi se mogli sniziti, a CEA se u okviru projekta Hrvatska 2025 zalaže za flat tax od 15%, uz veću neoporezivu osnovicu i kod dohotka i kod dobiti. Štoviše, lokalne jedinice bi uvođenjem poreza na nekretnine mogle ukinuti prirez, porez na potrošnju te posebne oblike oporezivanja imovine koji su relikti starog sustava (komunalna naknada, porez na kuće za odmor i sl.). Time bi se doprinijelo ukupnom administrativnom pojednostavljenju poreznog sustava, odnosno fiskalnom rasterećenju rada i kapitala, što je bitno za troškovnu konkurentnost zemlje.
  2. Osnovica je neodvojiva od teritorija lokalne jedinice, dok primjerice u slučaju poreza (i prireza) na dohodak, fizička osoba može raditi u jednoj lokalnoj jedinici, a imati prebivalište u drugoj. U tom smislu, porez na nekretnine je pravedniji porez.
  3. Uvođenje poreza na nekretnine moderniziralo bi postupak financiranja skupocjenih javnih projekata uvođenjem value capture. Naime, projekti poput proširenja tramvajskih mreža ili izgradnje javnih sadržaja kao što su parkovi povećavaju tržišnu vrijednost obližnjih nekretnina. Stoga bi lokalne uprave imale mogućnost donošenja odluka o ulasku u skupocjene projekte na način da izračunaju ‘povrat na uloženo’ koji bi se manifestirao povećanjem tržišne vrijednosti obližnjih nekretnina te samim time i povećanim prihodom od poreza na nekretnine.
  4. Postoji prostor za ubrzanje postupka ažuriranja te izjednačavanja katastarskih i zemljišnoknjižnih podataka.
  5. Imajući u obzir značajan rast cijena nekretnina diljem zemlje, porez na nekretnine bi ‘uhvatio’ novo nastajuću vrijednost, što bi bilo u skladu sa aspektom oporezivanja subjekata sukladno gospodarskoj snazi.
  6. Dok porez na dohodak (čak i flat tax) oporezuje više one koji zarađuju više, PDV oporezuje više one koji troše više, dok jedan aspekt ekonomske moći ostaje neadekvatno obuhvaćen poreznim sustavom – porast vrijednosti nekretnine; a to je ujedno idealna osnovica za financiranje lokalnih potreba.

Zaključno

Porez na nekretnine nije bauk koji se može shvaćati odvojeno, kao novi oblik nameta u zemlji koja je prepuna tereta države. Ova analiza predstavlja porez na nekretnine kao priliku za ukupno neto porezno rasterećenje, i to onih faktora koji utječu na konkurentnost i ekonomske slobode.

Nadalje, ovaj porez ne znači uzurpaciju doma i prava na vlasništvo. Kada bi se tako gledalo, onda bi Hrvatska trenutno bila rijetka država Europske unije koja to ne čini, dok gotovo svi to čine. Problem je u socijalističkom mentalitetu koji samo nekretninu gleda kao imovinu, što je u računovodstvenom smislu vrlo ograničeno shvaćanje.

Upravo je tradicija liberalnih demokracija, i Sjeverne Amerike i Europske unije, da imaju snažne i neovisne lokalne jedinice. U tom smislu, fiskalna decentralizacija traži i autonomno financiranje lokalnih javnim usluga. Riječ je zapravo o vrlo logičnom fiskalnom alatu o kojem se odlučuje na lokalnoj razini i koji služi za financiranje lokalnih potreba, a koji je čak (i u svojoj prvobitnoj varijanti) uključivao olakšicu za nekretnine u kojima se živi, za razliku od onih koje se daju u najam.