Ukida se američko ministarstvo obrazovanja, što je izazvalo rasprave o opravdanosti postojanja ovakve institucije na federalnoj razini. Naime, obrazovne politike u SAD-u u velikoj su mjeri nadležnost pojedinih država ili nižih razina.
Adrijan Štivić, član Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize
U ožujku 2025., američki predsjednik Donald Trump ukinuo je Ministarstvo obrazovanja (United States Department of Education). Taj čin uvelike je podijelio reakcije među političarima, znanstvenicima, učiteljima te stručnjacima za sektor obrazovanja. Dok konzervativci, klasični liberali i libertarijanci podržavaju ukidanje, Amerikanci bliski Demokratskoj stranci oštro se protive ukidanju.
Upravo zato, potrebno je prikazati nekoliko ključnih problema i izazova s kojima se suočavalo ministarstvo, te time pokazati kako tema obrazovanja nije samo populistički Trumpov potez, već on politički kapitalizira jednu mnogo trajniju debatu unutar koje obje pozicije, „za i protiv“ imaju dugu tradiciju. Stoga su ciljevi analize rekonstrukcija argumenata obiju strana, ukazivanje na strukturne probleme američkog obrazovanja te pružanje argumenata koji, iz klasične liberalne perspektive (ne one progresivne), ipak vide smisao u ovoj mjeri, primarno u konceptu decentralizacije obrazovanja, a s obzirom da su ingerencije za obrazovne politike ionako pretežito na razini pojedinih država.
Pravno određenje ministarstva obrazovanja i proces ukidanja
Američko Ministarstvo obrazovanja ustrojeno je 1979. godine u vrijeme administracije Jimmyja Cartera. Ministarstvo je nastalo izdvajanjem obrazovanja iz resora zdravstva, obrazovanja i dobrobiti (Department of Health, Education, and Welfare). Ono što je vrlo važno za istaknuti u cijeloj aktualnoj problematici jest da je to ministarstvo od početka bilo na udaru, i to ne samo republikanaca. Naime, Carterova ideja za novo ministarstvo proizlazila je iz činjenice da je to bilo njegovo predizborno obećanje, kao i zbog toga što su još neka ministarstva imala neke parcijalne nadležnosti za obrazovanje (npr. ministarstvo obrane, poljoprivrede). Stoga je bilo logično da se navedene djelatnosti spoje u novo ministarstvo nadležno za obrazovanje.
Međutim, tu dolaze i kritike. 175 demokrata i 35 republikanaca bilo je za prijedlog, dok su protiv ministarstva bili 117 republikanaca, ali i 89 demokrata.1 Drugim riječima, sam čin osnivanja ministarstva, iako je nedvojbeno bio inicijativa demokrata, nije dobila konsenzus unutar stranke, tako stvorivši novu političku podjelu. Kritike koje su upućivali republikanci svodile su se na to da je ustroj ministarstva obrazovanja protuustavan, odnosno da se u Ustavu SAD-a ne spominje obrazovanje.
To jest istina jer Ustav SAD-a ne spominje riječ „obrazovanje“, pa stoga djelatnost učenja i poučavanja je odgovornost saveznih država. Štoviše, deseti amandman Ustava govori kako su moći (ovlasti) koje nisu delegirane Ustavom, niti su istom zabranjene državama, rezervirane za države ili za narod. Dakle, radi se o vrlo jasnoj odredbi koja upućuje na politike decentralizacije, i slične su europskom načelu supsidijarnosti. U tom pogledu, ukidanje savezne institucije ne znači ukidanje institucija nadležnih za određene javne politike.
Demokrati su na to odgovarali tako da su se pri osnivanju ministarstva odlučili pozvati na članak 1. stavak 8. (Article 1, Section 8) koji navodi da „sve pristojbe, porezi i trošarine moraju biti jedinstvene u cijeloj Sjedinjenim Državama“. Kao druga odredba piše „Regulirati trgovinu sa stranim narodima, i između nekoliko saveznih država, i s indijanskim plemenima;“.2 Naime, postojanje ministarstva obrazovanja pravdano je tako da se ono bavi međudržavnom trgovinom, odnosno transferom novaca. Ako se tom optikom pogleda službeno obrazloženje Donalda Trumpa, odnosno tekst izvršne naredbe, naziru se zanimljivi rezultati. Mnogi navode da će se ministarstvo ukinuti tek odlukom Kongresa, jer Kongres ga je i osnovao,3 no uvid u samu odluku, kao i u drugu kritiku koja je dolazila od demokrata s kraja 1979-ih, daje složenost cijeloj priči. Prije same konkretne analize, treba također istaknuti da je struka također bila podijeljena. Nacionalna asocijacija za obrazovanje (National Education Association) bila je za, dok je Američka federacija učitelja (American Federation of Teachers) bila protiv ministarstva.
Trumpova izvršna naredba
Kao što je spomenuto, Donald Trump donio je izvršnu naredbu (Executive Order EO 14242) u kojem ukida Ministarstvo obrazovanja.4 Treba podsjetiti da je izvršna naredba direktiva predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, a koja proizlazi iz članka 2 Ustava SAD-a.
Konkretna naredba o kojoj je ovdje riječ zove se „Poboljšanje obrazovnih ishoda osnaživanjem roditelja, saveznih država i zajednica“ (Improving Education Outcomes by Empowering Parents, States, and Communities).5 Sastoji se od tri dijela, od kojih su treći dio završne odredbe. U prvom dijelu, Trump se osvrće na predsjednika Cartera i ističe da je ministarstvo osnovano na Carterovo obećanje da će ustrojiti ministarstvo, a da je zauzvrat dobio podršku strukovne udruge učitelja. U odluci se obrazlaže koji je razlog za ukidanje ministarstva. Ukratko, radi se o kritici birokracije (uskladivo s politikama koje Trump provodi u suradnji s Elonom Muskom) te o kritici svekolikog ulaganja novca u obrazovanje koje ugrožava mlade ljude zbog studentskih kredita. Inače, zbog tog transfera novca kao djelokruga ministarstva, to je upravo onaj razlog zašto je ministarstvo ustrojeno po ustavnom stavku o trgovini, iako se upozorava da se veliki dio tih transakcija odvija unutar jedne savezne države.6
Kritika je i u tome da ministarstvo nema rješenje za padajuću stopu uspješnosti američke djece na testovima čitanja i matematike. Trump se poziva na godišnje rezultate „Nacionalne procjene napretka obrazovanja“ (National Assessment of Educational Progress). Uz to, neovisna istraživanja ukazuju na svekoliko smanjenje uspješnosti američkih učenika, ne samo zbog pandemije, nego i prije nje su statistike bile ispodprosječne.
Tu se tako kristaliziraju dva stava s dugom tradicijom: prvi je lijevi (progresivni), koji smatra da se treba još više ulagati u obrazovanje pa tako povećavati iznose dok se trendovi ne poprave. S druge strane, desni stav (konzervativni, klasično liberalni), koji ide ka ukidanjem birokracije i financiranja. Također, problem studentskih kredita (Federal student aid program) problem je o kojem govori mnogo demokrata.
Ono što Trump želi adresirati je zapravo dubinski ekonomska problematika. Naime, kritika koju su demokrati uputili 1979. godine ista je kritika koju je Trump uputio istom ministarstvu 2018. godine. Demokrati su tada smatrali da se stvaranjem ministarstva za obrazovanje narušava poveznica obrazovanja sa sektorima rada, zdravstva i ljudskih prava. Trump je u svom prvom mandatu predlagao spajanje ministarstva obrazovanja s ministarstvom rada, kako bi se postigla povezanost obrazovanja i tržišta rada. Aktualni demokrati bili su protiv.7
Problem koji se htio adresirati je tzv. hiperprodukcija elita, a koja izvire iz činjenice da se u SAD-u (pa i u cijelom zapadu) radi na hiperprodukciji diploma, dakle, u populaciji je previše ljudi koji imaju visoku stručnu spremu pa, korigirano po znanstvenim poljima, stvaraju zagušenje na tržištu. Zbog toga mnogi mladi ljudi ne mogu živjeti od svoje plaće, ne mogu riješiti svoje stambeno pitanje niti zasnovati obitelj. U tom smislu, ako se pogledaju podaci, vidi se da su nekada postojali vrlo uvjerljivi razlozi zašto ići na fakultet. Osim znanja, fakultetska diploma davala je signalizaciju vrlina da je osoba odgovorna, izvršava zadatke na vrijeme, odnosno prelazi uspješno sve prepreke. Ako je bila takva na fakultetu, mlada osoba, očekuje se, bit će takva i na svom budućem poslu. Također, Amerikancima je povrat studentske investicije bio itekako isplativ. Zaduženje bi bilo tijekom studija, no uz kontinuiran rad te kasnije zaposlenje u struci, povrat na investiciju bio bi višestruko pozitivan.
Ipak, ono što se počelo događati jest da mladi ljudi padaju u značajne probleme. Zbog toga što ih je previše s visokom stručnom spremom, primorani su raditi poslove za koje su formalno prekvalificirani. Ekonomist Richard Vedder pokazuje to u usporedbi stanja 1970. i 2010. godine. Tako su prvostupnici (na više) činili skoro 0% vozača taksija 1970-ih, a 2010. ih je 15%. Visokoobrazovnih vatrogasaca je nekad bilo manje od 2.5%, a onda oko17%, prodavača nekad manje od 5%, a kasnije oko 25%.8 Za ovakvo stanje ne bi se smjelo kriviti izbor studenata i roditelja da odaberu svoj studij, već isključivo državu koja ne radi na tome da spaja sveučilišta s poslodavcima te uskladi studijske programe s tržištem rada. Treba osvijestiti da nisu svi ljudi jednako sposobni niti motivirani za samo jednu vrstu znanja i znanosti (usp. logička vs umjetnička strana mozga), kao i to da se tržište rada uvijek transformiralo, pa i radna snaga s njima, ali se nikada nije ukidala humanistika na favoriziranje STEM područja, već su oni uvijek supostojali i prilagođavali se trendovima.
Drugi dio odluke eksplicitno navodi ukidanje ministarstva te povratak nadležnosti na savezne države. Ipak, naređeno je da ministrica obrazovanja mora napraviti proces prenošenja nadležnosti na način da ne smije prekinuti „dotok usluga, programa i beneficija na koje se Amerikanci oslanjaju.“ Nadalje, ministrica treba osigurati da se novac koji se daje ne smije davati protivno „federalnim zakonom“ i „politikom administracije“, pogotovo „ilegalnom diskriminacijom“. Konkretno, Trump kao „ilegalnu diskriminaciju“ interpretira programe DEI9 (diversity, equity and inclusion) te slične programe koji „promoviraju rodnu ideologiju“.
Naime, filozofsko opravdanje za ukidanje financiranja tzv. antidržavnim sadržajima u školama i na fakultetima jest u činjenici da korisnik javnog novca dobiva novac od strane poreznih obveznika, pa je onda porezni obveznik „vlasnik“ i „gospodar“ sadržaja koji dobiva za svoj novac. Državna vlast, kao izraz želje većine birača, stoga ima mandat za propisivanje službenog sadržaja obrazovanja. Suprotan stav ide će u smjeru autonomije sveučilišta koja jest civilizacijska zapadna stečevina te će se navesti da država ne može prisiliti nekog nastavnika, slobodnomisleću individuu, da misli ili predaje sadržaj protivno njegovim uvjerenjima.
Postoje i nešto ozbiljnije studije koje zastupaju tezu o preotimanju američke akademije, tog ključnog identitetskog stupa svake države, od strane postmoderne ekstremne ljevice. Tako je od suvremenih autora za istaknuti Christophera Rufoa s knjigom „America’s Cultural Revolution: How the Radical Left Conquered Everything“ (2023), a kanonski je primjer knjiga Rogera Scrutona „Fools, Frauds and Firebrands: Thinkers of the New Left“ (2017) kao suvremenika nastanka nove ljevice. Što se tiče samog mehanizma replikacije znanja, o tome je prva adresa Peter Boghossian, koji se i sam svojedobno mnogo angažirao da komentira Trumpova obećanja o ukidanju ministarstva obrazovanja. Boghossian je poznat iz velike akademske afere zvane grievance studies affair, tajne operacije nekolicine znansvenika s ciljem da diskreditiraju kritičke socijalne studije (cultural, queer, race, gender, fat, sexuality studies) i pokažu da su neznanstveni.10 Boghossian je kao filozof-epistemolog, ukazao i na mehanizam perpetuiranja takvih teorija putem produkcije znanstvenih radova po logici „pranja ideja“ (idea laundering). Uspoređujući to s antiznanstvenim konceptom frenologije, Boghossian ističe da postoji set svetih „istina“, ustvari emocionalnih uvjerenja, te da se onda one „peru“ unoseći se kao postavke u recenzirane znanstvene radove koji se dalje citiraju i tako ukorjenjuju u sustav.11
Svojevrsni povod Trumpovoj akciji da ukine ministarstvo obrazovanja bilo je višemjesečno divljanje ekstremno lijevih aktivistima po američkim kampusima koji su, iskorištavajući praksu sveučilišta da štiti slobodu govora i manjinska prava, iskazivali ogromne izljeve antisemitizma te potpore terorističkom Hamasu u ratu s Izraelom zbog oslobađanja taoca.12 Tada se ispostavilo da su mnogi viđeni znanstvenici-aktivisti, poput bivše predsjednice Harvarda Claudine Gay, dobili optužbe da su znanstveni plagijatori.
Što se tiče same kvantitativne analize opredijeljenosti znanstvenika na američkim kampusima, stvar postaje zanimljivija. Heterodox akademija je think tank osnovan 2015. godine od strane pravnika Nicholasa Quinn Rosenkranza, sociologa Chrisa C. Martina te socijalnog psihologa Johathana Hadita, jednog od najpoznatijih zapadnih intelektualaca lijevo-centrističke orijentacije, inače stručnjaka za političku polarizaciju i teoriju morala. Njih su trojica došla na ideju pokretanja Heterodoxa jer su uvidjeli da su u njihovim disciplinama podzastupljeni oni znanstvenici koji se izjašnjavaju konzervativcima ili imaju takve interpretacije. Ubrzo su se društvu pridružili i ostali stručnjaci te Heterodox Academy periodično objavljuje kvantitativne podatke. Tako su u 2023 i 2024. objavili 3 izvješća, kao i 1 izvješće vezano za podatke od 2019-2022, a na temu „campus expression“, odnosno mjerenje koliko se studenti osjećaju ugodno govoriti o kontroverznim temama na nastavi.13 Razlozi zbog kojih se boje su, primjerice, da će dobiti nižu ocjenu, kolege se neće družiti s njima, imat će probleme pri zapošljavaju ako se javno izjasne o nekoj temi itd. Očekivano, problem se pojačao kada se trebalo izjašnjavati oko rata Izraela protiv Hamasa pa je Heterodox Academy uspješno uspio izlobirati da sveučilišta prihvate tzv. doktrinu institucionalne neutralnosti, pa da tako službena akademska vlast ne daje legitimitet bilo kojoj od strana u sukobu, odnosno da se ne izjašnjava oko tekućih političkih pitanja.
Ako se pak gleda kronološki, na web stranici Haidtove knjige The Righteous Mind objavljen je grafikon političke orijentacije profesora na fakultetima iz kojeg ispada da je, paradoksalno, nakon pada Berlinskog zida došlo do rasta lijevih i ekstremno lijevih uvjerenja među nastavnicima. Haidt se poziva i na druga istraživanja koja daju još radikalnije rezultate ako se gledaju američki departmenti humanističkih i društvenih znanosti.14
Drugim riječima, postoji veliki problem s pluralizmom u američkom obrazovnom sustavu. On nije od jučer, niti je to koncept iz Trumpove kampanje, već dublji problem.
Problemi i prilike koje se otvaraju decentralizacijom obrazovanja
Iako se prenošenje ovlasti obrazovanja na savezne države može ocijeniti pozitivnim, treba pratiti hoće li se Trumpova odluka odraziti na financiranje istraživanja. Istraživanja koje provode visokoobrazovne ustanove, odnosno znanstveni output u pogledu knjiga (university press izdanja) i članaka i dalje je vrhunsko u svijetu, barem što se tiče društveno-humanističkih znanosti.
Također, mnogi upozoravaju da će se decentralizacijom otvoriti mogućnost da će američka djeca učiti dijametralno različite stvari, koje bi uključivale i negiranje evolucije, dok bi se negdje moglo i dalje nastaviti s rodnom ideologijom. No to su ipak samo mali segmenti u odnosu na cjelokupan kurikulum. U teoriji, to bi još pojačalo polarizaciju jer ne bi postojao tzv. federalni konsenzus oko osnovnog sadržajnog okvira. Ipak, nije ni prije bilo moguće kontrolirati što se na koji način predaje u svakoj školi jer je obrazovni sustav SAD-a pluralistički. Dok god postoji konsenzus u ishodima učenja kao preduvjetima stjecanja kvalifikacije, neće biti problem ako neki fakultet svoj studij (ili profesor svoj kolegij) npr. ekonomije svede samo i isključivo na marksizam ili na slobodno tržište, kao i ako dominantnu paradigme u studijama kulture predstavljaju ili Edward Said ili Douglas Murray.
Decentralizacija obrazovanja dat će veliki zamah privatnom obrazovanju, kao i kućnom obrazovanju (home schooling). To je dobra politika koja potiče pluralizam i slobodu izbora, a i početi će se otvarati činjenica da je državno obrazovanje, povijesno gledano, ustvari reakcionarna paradigma koja nerijetko može doći pod utjecaj politike. Jedno je definiran okvir kurikuluma, no problem je kada se na obrazovanje gleda kao na politički plijen te sukladno tome provodi kadrovska politika.
Ideja izbora škola (school choice) provode već mnoge države, uključujući Teksas. Sustavima vaučera postiže se konkurentnost škola, a učenicima i roditeljima, tj. poreznim obveznicima daje se na izbor da uplate vaučer u ono za što misle da će iz toga najviše dobiti za uzvrat.
Što se tiče obrazovanja kod kuće, razumljivo je upozoriti na moguće antiznanstvene sadržaje, no kritičari zaboravljaju da postoje različiti modeli home schoolinga. Stoga je dilema između obrazovanja u školi i u kući dilema koja ima svoje pluseve i minuse. Ipak, i u obrazovanju kod kuće postoje neovisne evaluacije učeničke uspješnosti, posve sukladne s propisanim ishodima učenja.
Zaključno
Trumpov pokušaj ukidanja ministarstva obrazovanja nastavlja se na dubinske probleme američkog obrazovanja (prezaduženost, pad uspješnosti, puzajuće jednoumlje itd.) koje u javni prostor nije unio Trump, već kulturni marksisti na progresivnoj ljevici. U svakom slučaju, potrebno je naglasiti kako su obrazovne politike u SAD-u u velikoj mjeri u nadležnost pojedinih država ili nižih razina vlasti. U tom smislu, obrazovne politike se ne ukidaju, već osnažuje njihov pluralizam u odnosu na centralnu vlast kojoj Ustav jamči tek ograničenu ulogu (limited government).
1 https://news.google.com/newspapers?id=lGsjAAAAIBAJ&pg=7077,5962023&dq=department-of-education&hl=en
2 https://www.archives.gov/founding-docs/constitution-transcript
3 https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-potpisao-uredbu-o-ukidanju-ministarstva-obrazovanja-oko-njega-stajali-ucenici-i-ucitelji-15565184?cx_linkref=jl_home_najnovije
4 https://www.federalregister.gov/documents/2025/03/25/2025-05213/improving-education-outcomes-by-empowering-parents-states-and-communities
5 https://www.whitehouse.gov/presidential-actions/2025/03/improving-education-outcomes-by-empowering-parents-states-and-communities/
6 https://www.cato.org/blog/president-has-duty-end-department-education
7 https://www.npr.org/sections/ed/2018/06/21/622189097/white-house-proposes-merging-education-and-labor-departments
8 U videu od Mises Institutea, poziva se na knjigu Richarda Veddera „Restoring the Promise: Higher Education in America“, a preporučuje se pročitati tekstove Nevena Sesardića o temi obrazovanja kao signalizacije. https://www.youtube.com/watch?v=QTDMSlaOxU4
9 https://www.cea-policy.hr/dei-nasuprot-slobodi/
10 https://en.wikipedia.org/wiki/Grievance_studies_affair
11 https://www.youtube.com/watch?v=o9hZRROQ9qc Boghossian je nastavljač poznate „spaćke“ Anala Sokala iz 1996. godine na koju se čitatelje svakako upućuje.
12 https://www.newyorker.com/magazine/2024/05/06/academic-freedom-under-fire
13 https://heterodoxacademy.org/reports/reluctance-to-discuss-controversial-issues-on-campus-raw-numbers-from-the-2023-campus-expression-survey/
