Share

Dezinformacije se najbolje šire kroz populizam

Dezinformacije se najbolje šire kroz populizam. Vidjet ćemo što su dezinformacije, od kuda najčešće dolaze, koliko je staro njihovo kritično izvorište, te kakav utjecaj mogu poticanjem populizma imati na političku i ekonomsku stabilnost. Ovo je aktualna tema koja zaokuplja mnoge liberalne demokracije, a tako i Hrvatsku i Jugoistočnu Europu.

Autor: Daniel Hinšt, potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize i voditelj CEA projekta Think Tank Detektor.

Izvor: kolumna je izvorno napisana u suradnji s portalom Talas te se u cijelosti prenosi.

Atlantsko vijeće definira dezinformacije kao lažne ili obmanjujuće informacije, a ukoliko ostanu neprovjerene, smatra kako imaju potencijal sijanja zbrke u javnom dijalogu, političke polarizacije te nepovjerenja u politički sustav i demokratske institucijeEuropski parlament ističe kako se radi o namjerno izmijenjenim informacijama radi zavaravanja ljudi.

Polazište staro više od sto godina

Zbog cjelovitog razumijevanja pozadine, valja se referirati na članak koji je za New York Times napisao John Sipher, šef postaje CIA-e u Moskvi, s 28-ogodišnjom karijerom u Nacionalnoj tajnoj službi (National Clandestine Service), koja predstavlja upravu za operacije Središnje obavještajne agencije. Sipher u članku ističe kako je Lenjin, nakon boljševičke revolucije 1917. godine, uspostavio tajnu policiju Cheka. Sipher dodaje kako je Cheka razvila svoju ekspertizu u propagandi i prijevarama, umjesto na prikupljanju i analiziranju informacija.

Dok se Cheka fokusirala na širenje komunističke propagande, ključnu riječ „Dezinformatsiya” izmislili su sovjetski obavještajci 1923. godine i to na inicijativu diktatora Staljina. Tada je osnovan specijalni ured za dezinformacije. Marko Mihkelson iz estonskog parlamentarnog odbora za vanjske poslove ističe kako se riječ „Dezinformatsiya” prvi puta koristi 1952. godine u Velikoj sovjetskoj enciklopediji kao lažna vijest raširena u medijima s namjerom obmanjivanja javnosti.

Putin kao posrednik

Metode koje je Cheka koristila nastavio je nakon Drugog svjetskog rata i KGB kao služba za vođenje Hladnog rata, u srazu sa slobodnim zapadnim svijetom čije je tekovine najviše branila CIA. Jedan od KGB-ovih špijuna bio je Putin. Ovaj sada autoritarni vođa teško je doživio raspad tada totalitarnog Sovjetskog Saveza.

Baltičke zemlje i zemlje koje danas pripadaju Inicijativi tri mora odmah su se, kad je kontrola nestala, okrenule prema Zapadu. Osim sa bliskim skandinavskim zemljama, razvile su snažno geopolitičko partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama, bez kojih ne bi došlo do pada komunizma. Širenje liberalne demokracije, te Europske unije i NATO-a, na te zemlje predstavljalo je izvor razočaranja za Rusiju. Bipolarni svijet zamijenjen je snažnim vodstvom SAD-a u širenju liberalne demokracije i liberalnog kapitalizma, baš kao što je to bilo i u Zapadnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata, kada je nastao transatlantski vođen međunarodni liberalni poredak.

Putin je iskoristio jačanje svojeg autoritarnog i kronističkog režima kako bi vršio pritiske na zemlje Istočne Europe koje su sada dio Europske unije i NATO-a, ili imaju takve ambicije. I dalje je aktualan primjer pritisaka na Ukrajinu, koji su rezultirali okupacijom dijela njezinog teritorija, a potom i širenjem dezinformacija o toj zemlji, odnosno mnogim zemljama koje su joj pružale podršku, poput baltičkih i skandinavskih.

Europska reakcija

Zbog tog i niza drugih primjera, Europsko vijeće već je u 2015. godine istaknulo problem ruskih dezinformacijskih kampanja. Potom je Europska služba za vanjsko djelovanje pokrenula portal EU vs Disinfo, a Europska komisija je 2018. godine donijela Akcijski plan protiv dezinformacija.

Valja istaknuti kako je potpredsjednica Europske komisije Věra Jourová 2020. godine u svojem govoru na konferenciji “Dinsinfo Horizon: Responding to Future Threats” izjavila kako većina dezinformacijskih aktivnosti ima za cilj „zamagliti linije, polarizirati, učiniti nas ravnodušnima“ i da demokracija nije zadana, već se moramo boriti za njezino održanje.

U detekciji dezinformacija sudjeluje mnoštvo organizacija i institucija, kao što su primjerice češki think tank European Values s projektom Kremlin Watch i hrvatski Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) s projektom Think Tank Detektor.

Zašto je sve to relevantno za našu budućnost? Od dezinformacija do populizma

Dezinformacije je nekad teško detektirati, a njihovo praćenje zahtijeva dubinsku politološku analitiku i promišljanje o izvorima i motivima koji stoje iza određenih javnih politika. Dok je vjerojatno teško politički djelovati tako da se izravno šire lažne i obmanjujuće informacije, zato pomaže ionako tanka linija između dezinformacija i populizma. Ovaj posljednji je ne samo češća i već uobičajena pojava, već služi kao zavodnik mnogih.

Dok se može vidjeti niz opravdanih razloga zašto su mnogi građani europskih zemalja razočarani politikom, može se isto tako vidjeti trend jačanja populizma koji nagriza temelje funkcioniranja liberalnih demokracija. U tome je dodirna točka populizma i dezinformacija. Ovaj prvi često izvire iz ovog drugog, mnogo dubljeg, problema.

U tom kontekstu, populizam je već postao uspješan način zavođenja javnosti dezinformacijama koje se javljaju kroz razne teorije urote, narative o dominaciji elita nad narodom, narative o stranim centrima moći i tajnim silama koje upravljaju narodom i kojima su sva narodna bogatstva rasprodana.

Populisti se pritom redovito koriste generalnim i paušalnim zaključcima bez razumijevanja politoloških, ekonomskih i socioloških činjenica. Isto tako, često su skloni i trivijaliziranju nekih (pozitivnih) činjenica o javnim politikama, kako bi opravdali svoje potpuno negativističko shvaćanje stvarnosti koje se sastoji od stvaranja iracionalnih i besmislenih ideoloških dilema.

Na taj način populizam kao posrednik u širenju vrlo jasno motiviranih dezinformacija nagriza javno povjerenje u temelje funkcioniranja liberalnih demokracija, tržišnih ekonomija i otvorenih društava kakva generalno poznajemo u zapadnom svijetu. Motivacija nekad sovjetskog, a sada ruskog režima, u tom smislu ostala je ista. Posebno su na meti dezinformacijskih aktivnosti institucije Europske unije i NATO saveza, kao temelji transatlantskog partnerstva Europe i Sjeverne Amerike, odnosno sustava koji dijele liberalno-demokratske političke, ekonomske i društvene vrijednosti. Pojednostavljeno rečeno, komunizam se branio stereotipima i predrasudama o liberalnom kapitalizmu i slobodnom tržištu, a diktatura se branila pričom kako sloboda i demokracija na Zapadu ne postoje.

Kako bismo imali konkretan uvid, populističke poruke mogu se u jednom generalnom okviru svesti na različite primjere narativa, kao što su sljedeći: Europska unija se raspada i prestala je postojati; NATO je izgubio smisao nakon Hladnog rata; širenje Europske unije i NATO-a treba zaustaviti; CIA i Američka vojska su proizvele COVID-19; za razliku od Rusije, Europska unija nije pomogla državama članicama, niti je reagirala na ekonomsku krizu; Europska unija je neoliberalna tvorevina koja gleda na interes kapitala umjesto čovjeka; ekonomska kriza uzrokovana je neoliberalnim kapitalizmom kojemu je došao kraj; sve smo privatizirali i rasprodali strancima, umjesto da smo nacionalno blago zadržali za sebe pod kontrolom države i naroda; vođenje države čvrstom rukom alternativa je liberalnim demokracijama i neoliberalnom kapitalizmu; itd.

Moglo bi se još nabrajati. Uglavnom, postoji standardna opsesija onih koji prodaju ili kupuju teorije zavjere (i ne samo o masonima i/ili anglosaksonskim protestantima). Na taj način mogu jednostavno objasniti vanjske uzroke problema vlastite osobnosti i države u kojoj žive, bez preuzimanja osobne i nacionalne odgovornosti.

Zaključno

Premda dezinformacije nisu novost, bitno je uočiti više od sto godina stari izvor koji ulazi u samu srž sovjetskog komunističkog režima. Takav sustav morao je stvoriti propagandu i narativ koji će biti dovoljno privlačan mnogima na Zapadu. Zato se mnogi populistički otpori razvoju liberalne demokracije i tržišne ekonomije, kao i nastavku euroatlantskih integracija, mogu vidjeti upravo u dezinformacijskim aktivnostima koje su ostavile viruse koji slabe imunitet naših slobodnih društava.

Ova tema biti će još aktualnija u budućnosti. Stoga širenje dezinformacija putem društvenih mreža i medija zahtijeva analitiku kako bi se na vrijeme detektirale i kako bi se na taj način educiralo javnost, umjesto da se pokušava regulirati sloboda govora i izražavanja.