Govor o stanju Unije 2025 analizira i komentira Igor Šlosar, predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen održala je prvi Govor o stanju Unije u svojem drugom mandatu. Tradicija koja traje od 2010. godine uvijek je bila jedinstvena prilika za šefa Komisije da podsjeti na dosadašnji napredak i najavi buduće korake, uz malo političke teatralnosti. Ipak, kada se pogleda šira slika i okolnosti u kojima se nalazi Europska unija, očekivanja su ove godine ipak bila nešto veća.
Pored izjava koje govore o hitnosti odluka koje se moraju donijeti i poziva na samostalnost, nedavni Govor o stanju Unije nije donio očekivan pomak, čak ni u okvirima političkog govora kakav je SOTEU (State of the Union).
S jedne strane Rusija postaje sve agresivnija u testiranju jedinstva NATO-a redovito provocirajući članice poput Poljske i baltičkih zemalja raznim incidentima, a Kina otvoreno okuplja političke istomišljenike u cilju izazivanja poretka koji je kreirao kolektivni Zapad i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Na Zapadu, SAD traži od Europe da preuzme veću ulogu u osiguravanju vlastite sigurnosti i čuvanja vlastitih granica. Interno, pitanje migracija, konkurentnosti i budućnosti zelene agende, kao i kronična politička nestabilnost (trenutno u Francuskoj), traže jasniju sliku budućnosti i konkretne korake.
Na početku govora o stanju Unije, ponovljena je podrška Ukrajini u obrani svojeg teritorija od brutalne ruske invazije započete 2022. godine. U slučaju sukoba Izraela i Hamasa, tijekom govora von der Leyen je najavila zaustavljanje financiranje u području bilateralne suradnje i najavila sankcioniranje pojedinih ministara vlade Države Izrael koje ona smatra „ekstremistima“.
U području obrane ističe se najavljeno jačanje „istočnog krila“ u segmentu nadzora te je najavljen i „drone wall“ koji bi imao za cilj zaštititi teritorij EU-a i ojačati europske izviđačke kapacitete u kojima u ovom trenutku u potpunosti ovisi o SAD-u. Sami rokovi nisu navedeni. Unija također radi i na 19. paketu sankcija protiv Rusije.
Osiguravanje konkurentnosti koja bi išla ruku pod ruku s borbom protiv klimatskih promjena (p)ostaje središnji element europske politike. Najavljena ulaganja u elektroenergetsku mrežu navedena su zajedno s uklanjanjem (ruskih) fosilnih goriva iz energetskog miksa.
Uz ova dva područja ističe se pitanje migracija. Komisija će predložiti utrostručenje sredstava za migracije i upravljanje granicama radi jačanja vanjskih granica, ali upozorava da je potrebno učiniti još više. Adresiranje problema krijumčarenja ljudi zahtijevat će širu suradnju dionika kako bi se razbio poslovni model krijumčara, pratili novčani tokovi te učinkovitije kažnjavao što veći broj krijumčara.
Osvrt našeg Centra
„Katalog mjera“ kako je okarakteriziran ovogodišnji govor o stanju Unije, nije nagovijestio nikakve tektonske promjene u nadolazećem periodu, osim općenitih poruka. Osjećaj hitnosti, ukoliko postoji u Bruxellesu, nije se prelio u impresivna djelovanja.
Ukrajina u ovom trenutku brani svoj suvereni teritorij, ali i cjelokupnu Europu od ideologije i vrijednosti koje nisu kompatibilne s demokratskim vrijednostima Zapada. Podrška Ukrajini je podrška našem načinu života i borbi za slobodu i mir. Nužno povećanje izdavanja za obranu jedini je jamac sigurnosti i stabilnosti u budućnosti. Neopravdana ruska agresija prijetnja je čitavoj Europi i postojanju vrijednosti i sustava koji je sagrađen iz pepela.
Borba protiv Hamasa, Hezbollaha, jemenskih Hutija i neprijateljskog iranskog režima koji ih financira, borba je za sigurniji Bliski Istok i stabilnost globalnog poretka. Manjak europskog jedinstva u potpori Državi Izrael i širenje dezinformacija oko sukoba i stanja u Gazi potkopavaju nastojanja za mirom i uništenjem Hamasa. Sankcioniranje dužnosnika izraelske vlade kontraproduktivan je čin. Postavljanjem ovakvog opasnog presedana je davanje legitimiteta Hamasovom nastojanju da uništi Državu Izrael i ohrabruje teroristička djelovanja te skupine.
O nužnosti veće europske samostalnosti i samodostatnosti govori se već godinama. Upozorava se da EU mora odlučnije djelovati kako bi se pozicionirala na globalnoj pozornici – najprije u političkom i gospodarskom smislu, a dugoročno i u vojnom. No dok geopolitički sat neumoljivo otkucava, a manevarski se prostor sužava pod pritiskom ubrzanog razvoja umjetne inteligencije, globalne konkurencije i industrijskog rasta, Europska unija i dalje ne pokazuje potrebnu odlučnost ni žestinu.
Pretjerani fokus na zelenu agendu, često na štetu industrije, te donošenje pravila koja prvenstveno pogađaju europska poduzeća, ostavili su dugoročne posljedice. Iako pojedine države – poput Poljske i baltičkih zemalja – ulažu povijesne iznose u vojsku, istraživanje i razvoj, većina članica i dalje zaostaje za ključnim pokazateljima potrebnima da bi se moglo konkurirati globalnim silama poput SAD-a i Kine. Von der Leyen je u govoru naglasila da jednoglasnost u donošenju odluka predstavlja prepreku te da bi kvalificirana većina mogla biti rješenje. Ipak, šira reforma i strateška reorijentacija Europske unije tek se očekuju.
Proteklih godina Europa je dokazala da, kada se suoči s krizom, može djelovati brzo i odlučno. Tijekom pandemije COVID-19 uspjela je koordinirati zajednički odgovor, osigurati cjepiva za sve države članice i pokrenuti dosad nezabilježene mehanizme gospodarske pomoći kako bi se ublažile posljedice zatvaranja i očuvao socijalni sustav. Slično je reagirala i tijekom energetske krize nakon ruske invazije na Ukrajinu, kada je u rekordnom roku smanjena ovisnost o ruskim fosilnim gorivima, diverzificirani su izvori opskrbe i ubrzano uvedene mjere štednje i stabilizacije tržišta.
Upravo zbog tih iskustava građani i partneri sada očekuju da Unija pokaže jednaku razinu odlučnosti u drugim ključnim područjima – prije svega u jačanju zajedničke obrane, sigurnosti granica i globalne konkurentnosti. Međutim, za razliku od prijašnjih kriza, u ovim pitanjima EU zasad ne pokazuje istu energiju niti spremnost na velike iskorake.
Moguće objašnjenje zašto se ne povlače snažniji potezi jest da je stvarno stanje unutar Unije znatno složenije, pa i lošije, nego što se to javno prikazuje. Nedostatak političkog konsenzusa, različiti nacionalni interesi, ali i strah od suočavanja s dugoročnim posljedicama globalnih trendova – od tehnološke utrke do promjena u svjetskom poretku – mogli bi biti razlozi zbog kojih Bruxelles često djeluje opreznije i sporije nego što trenutak zahtijeva.
