Pogled na američku Strategiju nacionalne obrane daju politolog Daniel Hinšt i savjetnik za javne politike Igor Šlosar, obojica članovi Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA).
Ovaj se pogled sadržajno nadovezuje na prethodno objavljeni CEA Pogled na američku Strategiju nacionalne sigurnosti i izvješće američke Obavještajne zajednice o procjenama prijetnji. Isti su dio tematske cjeline zajedno s predmetnom strategijom, čije se poruke donose u nastavku, s fokusom na Europu odnosno transatlantske odnose.
Preuzimanje primarne odgovornosti – na svojem prostoru
Američko Ministarstvo obrane poticat će i omogućiti NATO saveznicima preuzimanje primarne odgovornosti za europsku konvencionalnu obranu, uz ključnu i ograničeniju američku potporu. Stoga će se blisko surađivati s europskim saveznicima kako bi se osiguralo ispunjenje obveza o obrambenoj potrošnji preuzetih na haaškom summitu u okviru NATO procesa.
Istovremeno će se raditi na proširenju transatlantske obrambene industrijske suradnje i smanjenju obrambenih trgovinskih barijera kako bi se maksimalno povećala kolektivna sposobnost proizvodnje snaga potrebnih za postizanje obrambenih ciljeva SAD-a i saveznika. Poruka SAD-a europskim saveznicima je da je europske napore i resurse najbolje usmjereni na Europu, gdje oni mogu postići najveći učinak za kolektivnu obranu.
Američke će snage biti spremne braniti se od ruskih prijetnji i nastaviti igrati vitalnu ulogu unutar NATO-a, čak i uz prilagodbu položaja američkih snaga na europskom operativnom prostoru, kako bi se bolje uzelo u obzir rusku prijetnju američkim interesima i sposobnosti europskih saveznika. Moskva nije u poziciji borbe za hegemoniju u Europi, iako Rusija posjeduje nuklearni arsenal te podvodne, svemirske i kibernetičke sposobnosti.
Europa je jača od Rusije – preuzimanje vodstva za Ukrajinu
Ipak, europski dio NATO-a nadmašuje Rusiju po latentnoj vojnoj moći, broju stanovnika i ekonomskom opsegu. Štoviše, saveznici SAD-a u NATO-u znatno su moćniji od Rusije. Samo njemačko gospodarstvo nadmašuje rusko. Istodobno su se saveznici u NATO-u obvezali povećati obrambenu potrošnju na ukupno 5% BDP-a. Saveznici SAD-a u NATO-u stoga su snažno pozicionirani za preuzimanje europske primarne odgovornosti za konvencionalnu obranu Europe, uz ključnu i ograničeniju američku potporu, što uključuje i preuzimanje europskog vodstva u potpori obrani Ukrajine.
Preraspodjela tereta – veća europska odgovornost
Iako će SAD ostati angažiran u Europi, prioritet će dati obrani vlastite domovine i odvraćanju Kine. Prioritet je u poticanju saveznika i partnera da preuzmu primarnu odgovornost za vlastitu obranu u Europi, na Bliskom istoku i na Korejskom poluotoku, uz ključnu i ograničenu potporu američkih snaga. Istodobno, nastojat će se saveznicima i partnerima što više olakšati preuzimanje većeg dijela tereta zajedničke kolektivne obrane, uključujući blisku suradnju na planiranju snaga i operacija te blisku suradnju na jačanju spremnosti njihovih snaga za ključne misije.
Naš osvrt na strateške poruke o Europi
1. Dugoročna perspektiva umjesto dnevnih narativa
Prije svega, strategije treba promatrati kao dugoročne dokumente koje nadilaze trenutne percepcije događaja i političkih aktera. Političke institucije daleko su složenije od dnevnih narativa, što se često zaboravlja kad zavlada inflacija parcijalnih informacija.
Fokus na odvraćanje komunističke Kine nikako nije novost, već dobro utemeljena dugotrajna strategija. Dok će Europa postati primarni faktor svoje sigurnosti, moguće je, komplementarno primarnom američkom angažmanu, očekivati sekundarnu europsku podršku saveznicima koji se nose s rastućim kineskim i sjevernokorejskim prijetnjama. Zapadni saveznici moraju biti solidarni diljem svijeta – s onima koji teže slobodi od tiranije. Moraju podržati opciju za američke napade na Iran i morali bi svi zajedno biti uz Izrael, Ukrajinu, Moldovu, Tajvan, Japan, Južnu Koreju, Filipine, Australiju, progonjene kršćane u nizu zarobljenih zemalja, itd. Arsenal liberalne demokracije mora vojno ponuditi dugoročnu nadu slobode – diljem svijeta.
2. Preraspodjela u odnosu primarnog i sekundarnog
Nikako se ne dovodi u pitanje američku odgovornost za podršku Europi, već je stavlja u sekundarni plan, u okviru plana preraspodjele tereta odgovornosti. Uostalom, Europa (Europski NATO saveznici i EU) demografski je veća od SAD-a. Također, fokus na komunističku Kinu i njen utjecaj na Indo-Pacifiku nikako nije novost već je prisutan više od deset godina, još i od administracija Demokratske stranke.
3. Stare poruke izgubljene u povijesnoj prokrastinaciji
Još su starije američke poruke o potrebi preuzimanja većeg tereta obrane u okviru NATO-a. One sežu još u 1960-te godine. Kako su se tadašnje poruke, zbog povijesno dugačke prokrastinacije, zaboravljale u više navrata, mogu se vidjeti i poruke “Obaminog republikanca” Roberta Gatesa, tadašnjeg ministra obrane, kada je 2011. posjetio Bruxelles. Bio je to govor koji je predvidio rizik koji se danas mnogima čini kao novost u transatlantskim odnosima. Gates je tada istaknuo dvije razine članica NATO-a; one koje se specijaliziraju za “meke” humanitarne, razvojne, mirovne i pregovaračke zadaće, te one koje provode “tvrde” borbene misije. Gates je takvo stanje smatrao neprihvatljivim, istaknuvši nedostatak volje i financiranja kod svih, osim nekolicine saveznika. Upozorio je i kako će u američkom Kongresu i javnosti biti sve manje apetita i strpljenja da se troše sredstva u korist država koje nisu spremne uložiti potrebne resurse kako bi bile ozbiljni partneri u vlastitoj obrani.
4. Od 2 do 5 %
Danas se situacija mijenja, primarno i dominantno zahvaljujući američkim inicijativama i aktivnim poticajima na jačanje ulaganja u obranu – najprije prema cilju od 2 % BDP-a, a potom i prema 5 %. Poljska je već dostigla razinu koju će mnoge države postići tek u narednom desetljeću. Zbog toga poljsko-američko savezništvo ima izrazitu stratešku važnost, neovisnu o osobama i mandatima pojedinih administracija.
5. Dužnost prema Ukrajini
Europi ostaje dužnost pružati vojnu pomoć Ukrajini, neovisno o ishodu mirovnih pregovora. Trenutačno ni američka ni ukrajinska strana ne vide stvarnu volju Rusije da prekine rat. Čak i u miru će se Ukrajina morati nastaviti vojno jačati. Otvorenim ostaje pitanje realnih fiskalnih kapaciteta za gospodarsku obnovu zemlje. Europske nacionalne vlade suočavaju se s nategnutim proračunima i fiskalnim rizicima, kao i američki savezni proračun. Dok apetiti interesnih skupina ne pokazuju motivacije za ozbiljniju “dijetu,” postoji mnogo aktera koji su skloni fiskalnom progresivizmu – s obje strane Atlantika, i to ne samo s lijeve strane. Dodavanje velikog opsega rashoda samo je put u još veće fiskalne i druge rizike. Stoga realno pitanje nije da ili ne, već koji su nam realni limiti, te što, koliko i pod kojim uvjetima svoju ulogu može odraditi I privatni sektor.
6. Zajednički angažman umjesto razdvajanja
Umjesto ograničenih ideja o isključivim europskim nabavama, strategija poštuje NATO kao savez koji teži proširenju transatlantske obrambene industrijske suradnje i smanjenju trgovinskih barijera u obrambenom sektoru. Cilj je izvući maksimum za kolektivnu sposobnost postizanja zajedničkih obrambenih ciljeva.
7. Fokus na nuklearni arsenal
Američke će snage ostati spremne za obranu od ruskih prijetnji i zadržati vitalno važnu ulogu u NATO-u. Ne računa se da bi Rusija mogla biti širi hegemon u Europi, no ruski nuklearni arsenal opravdava zadržavanje ključne uloge američkog nuklearnog arsenala raspoređenog u nekoliko europskih zemalja (UK, Njemačka, Nizozemska, Belgija, Italija). S obzirom da ograničeni kopneni rizik od Rusije, SAD teži fokusiranijem pristupu kroz nuklearni arsenal, uz zadržavanje fleksibilnosti u ukupnom broju stacioniranih snaga.
8. SAD ostaje uz europske NATO saveznike
Amerika potvrđuje da ostaje uz europske saveznike u okviru NATO-a. Temeljna je promjena već ionako prije najavljena, pa ovdje nikako nije novost. Naime, dolazi do preraspodjele tereta odgovornosti u smjeru primarne europske uloge, dok će američka podrška, osobito nuklearna, i dalje ostati u Europi. U svakom slučaju, bitno je istaknuti kako NATO savez ne počiva samo na članku 5., već i na članku 3. U tom pogledu, obrana je temeljna funkcija svake države, što se dugotrajno zanemarivalo u nizu razvijenih zemalja. Slijedom navedenog cilja jačanja ulaganja u obranu, NATO savez je danas snažniji nego prije, a u budućnost će biti još snažniji. Snaga NATO-a nikako ne ovisi o lijepim diplomatskim riječima uzajamne podrške i nekim prolaznim javnim dojmovima, već o radu zapadnih saveznika na sebi i obrambeno-obavještajnom zajedništvu, unatoč razlikama u pristupima. NATO ionako okuplja suverene nacije koje se udružuju zbog očekivanja jačeg zajedničkog učinka u odnosu na odvojene angažmane, koji mogu biti značajni u ograničenijoj mjeri.
9. Nadilaziti lažne dileme
S obzirom da postoje sve jači pozivi za jačanjem europske obrambene komponente, američka strategija to ionako potvrđuje i ohrabruje. Europske zemlje već ulažu u nacionalne sustave obrane, pogotovo Poljska, Njemačka te baltičke i nordijske zemlje. Hrvatska je također na pravom putu. Ipak, parcijalni pokušaji revitalizacije ideje o jedinstvenoj vojsci Europske unije osobito su jaki kod progresivne ljevice. Rizik je, prije svega, stvaranje lažne dileme prema kojoj bi europska obrambena autonomija bila (samodostatna) alternativa NATO-u, za razliku od mogućnosti da eventualna vojska EU-a bude komplementarna snaga u okviru NATO-a, s kojom će američki, kanadski i britanski saveznici biti daleko jači nego odvojeno od SAD-a. Kako god bilo, pogotovo ova prva opcija je fiskalno kontradiktorna idejama nekih europskih političkih aktera jer bi građane EU-a koštala još više nego haaški dogovor NATO saveza. Istovremeno, nema naznaka smanjenja obilnih socijalnih i drugih ne-obrambenih rashoda u nacionalnim proračunima. Stoga se pitanje preuzimanja odgovornosti za još već teret dugova prebacuje na mlade i buduće generacije. Štoviše, mora se podsjetiti kako razne političke ideje moraju proći test održivosti, a to nikako nije moguće uz eurosklerotični socijalizam, već samo uz pro-zapadni kapitalizam, ekonomske slobode i Novi javni menadžment. Štoviše, EU se prvo treba početi natjecati sa SAD-om, kako bi mogla imati realnu perspektivu slobode, neovisno u socijalističkoj politici praznih riječi.
10. Vizije Europe
EU nije država niti postoje ozbiljno naznake o širokom političkom konsenzusu o razvoju u tom smjeru, počevši od strateške američke saveznice Poljske. Nisu još dovršeni niti procesi u kojima EU već ima ovlasti, dok je sve veći otpor daljnjoj centralizaciji Unije i jačanju njezinih ovlasti kojima se zadire u nacionalni suverenitet i načelo supsidijarnosti. U vremenu popularnosti buke i površnosti, skakanje s parcijalnim idejama pod emotivnim nabojima nikako ne može zamijeniti racionalna politološka rješenja s ekonomski održivom perspektivom. Potencijalno federalno rješenje za ujedinjeniju EU trebalo bi cjelovito sagledati, uzimajući u obzir što je uopće federalizam u klasičnom smislu, koje ovlasti prenijeti, a koje spustiti po načelu supsidijarnosti.
Transatlantski odnosi – naš temelj
Kako znamo kuda Europa ide, mora se ponuditi cjelovita reforma koja će Uniju ojačati u minimumu, bez davanja prilike za dodatno povećanje birokracije. CEA je think tank sa snažno izraženom transatlantskom orijentacijom, što se potvrđuje kroz projekt Transatlantic Periscope. SAD i Europu povezuje višestoljetno nasljeđe koje ima filozofske i duhovne korijene, prije nego su geopolitički i ekonomski odnosi dali doprinos, a potom i dezinformacije koje su usmjerene i protiv SAD-a i protiv Europe.
Težimo činjenicama i preciznom pristupu javnim politikama za reforme, gledajući pritom vrijednosti slobode. Shodno tome, naše su temeljne vrijednosti ljudsko dostojanstvo, prirodna prava iindividualne slobode. Upravo zato smo motivirani čuvati našu zajedničku zapadnu baštinu transatlantskih vrijednosti. Te vrijednosti i ta baština nadilaze buku koja nastaje u dnevnim javnim komunikacijama i na društvenim mrežama. Institucionalni procesi i strukture koji čine naše transatlantske odnose mnogo su složeniji i dublji od onoga što nam se ostavlja za površna dnevna zaključivanja o odnosima među trenutnim političkim akterima.
Javni narativ
Dok svjedočimo paušalnim zaključcima, koji hrane inflaciju buke, posebice u kontekstu CEA projekta Detektor, autori postupaju po članku 4. CEA kodeksa, s naglaskom na precizno i dubinsko razumijevanje pozadine složenih problema, težnju prema neovisnoj i preciznoj evaluaciji javnih politika te težnju prema što preciznijem pristupu razumijevanju sadržaja.
Primjerice, neki su protumačili strategiju kao trenutak jasnog odvajanja SAD-a od transatlantskog partnerstva te „prepuštanje Europe samoj sebi“. Kako je u ovoj analizi ranije navedeno, SAD u svojoj strategiji nigdje ne daje temelje za takav zaključak.
Stvara se i dilema ‘Prioritet domovina, a Europa se mora snaći sama‘. Svaka država prije svega brine o sebi, a potom saveznički pristupa drugima. Dakle, jedno uključuje drugo.
Javlja se i narativ kako je SAD usredotočen na vlastitu hemisferu. Iako je to donekle istina, što se i podrazumijeva, kao što Europa mora biti usredotočena na svoje okruženje, SAD i dalje razumije kako je Kina glavni protivnik, dok vidi i prijetnju Rusije te drugih aktera.
Neki izjavljuju kako „Europa više neće biti pod zaštitom SAD-a”, što se iz čitanja Strategije nikako ne može utvrditi. Naime, od Europe se očekuje jačanje vlastite obrambene komponente, dok će SAD biti sekundarni sigurnosni akter, fokusiran na kvalitetu zaštite.
Iako pojedini članci donekle objašnjavaju što zaista poručuje američka strategija, naslovi šalju drugačiju, često senzacionalističku poruku, koju će većina javnosti prihvatiti kao izrečenu i prihvaćenu istinu, bez temelja u činjenicama i bez kritičkog razmišljanja.
