Povijesno legitiman nastanak države Izrael opisuje povjesničar Bruno Šagi, član Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize.
Cionizam je politički pokret koji je u drugoj polovici 19. stoljeća artikulirao višestoljetnu težnju židovskog naroda za povratkom u svoju pradomovinu. Premda su religijski Židovi tisućljećima gajili nadu u dolazak Mesije koji će ih vratiti u Jeruzalem, politički cionizam bio je sekularan i proizlazio iz dvaju izvora: pozitivnog – duhovne težnje za povratkom, i negativnog – reakcije na antijudaizam i antisemitizam u Europi. Ideja cionizma srodna je nacionalnim pokretima u sekularnoj Europi koji se pozivaju na predmodernu tradiciju državnosti.
Jedan od ključnih trenutaka bio je objava Der Judenstaat (Židovska država) austrijskog Židova Theodora Herzla 1896. U istom je izložena vizija židovske države kao rješenja za “židovsko pitanje” u Europi. Takav dokument bio je i posljedica vremena u kojem su se tijekom 19. stoljeća oblikovale moderne nacije. Herzl je zagovarao diplomatski pristup, oslanjajući se na potporu europskih sila, a osnovao je i Svjetsku cionističku organizaciju. Herzl je svoju ideju temeljio na racionalnom pristupu te organiziranju političke, gospodarske i vojne infrastrukture buduće države.
Početak masovnog židovskog doseljavanja u Palestinu, poznat kao prva alija, započinje 1882. godine, potaknuta pogromima u Rusiji i diskriminacijom Židova u Istočnoj Europi. Tijekom raznih valova alije, sve do 1948., doselilo je stotine tisuća Židova, koji su otkupljivali zemljišta, osnivali naselja, gradili infrastrukturu te razvijali kulturni i gospodarski život. Pri tome treba imati na umu da je prisutnost Židova na prostoru Palestine kontinuitet.
Nakon Prvoga svjetskoga rata, područje Palestine dolazi pod britanski mandat (umjesto dotadašnjeg Osmanskoga Carstva), temeljem odluke Lige naroda. Ključni moment bio je Balfourova deklaracija iz 1917., u kojoj britanska vlada izražava potporu “uspostavi nacionalnog doma za židovski narod u Palestini”. Time je postavljen temelj međunarodnom priznanju židovskih povijesnih i političkih prava. Tijekom međuratnog razdoblja (razdoblje između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata) rastu tenzije između židovskih doseljenika i arapskog stanovništva, što kulminira ustancima i napetostima.
UN-ova rezolucija 181 iz 1947. predložila je podjelu Palestine na židovsku i arapsku državu. Židovska zajednica prihvatila je plan, dok su ga arapske države i palestinski lideri odlučno odbili.
Dana 14. svibnja 1948. proglašena je neovisnost Države Izrael. Deklaracija o neovisnosti temeljila se na duboko utemeljenom povijesnom pravu židovskog naroda, međunarodnim odlukama i Holokaustu, koji je dodatno učvrstio potrebu za sigurnom židovskom nacionalnom državom. Stoga se nije radilo o židovskoj okupaciji teritorija, nego o legalnom i legitimnom nastanku države. Već idućeg dana, arapske države izvršile su agresiju na novoproglašenu državu, što je označilo početak Prvoga arapsko-izraelskoga rata, u kojemu se Izrael uspješno obranio. Tijekom rata, događala su se stradanja stanovništva, a velik je broj stanovnika iz različitih razloga preselio.
Treba imati na umu da je arapskih odbijanja rješavanja postojećeg problema bilo i prije 1948. Tako je Peelovo povjerenstvo osnovano od Britanaca (1936./1937.) bilo ozbiljan pokušaj da se, između ostalog, britanski mandat Palestine podijeli na židovsku i arapsku državu, dok bi Betlehem i Jeruzalem povezani koridorom s morem ostali pod upravom Britanaca. Većina cionističkih vođa prihvatila je plan, a arapski su ga lideri odbacili. Arapska strana odbila je i (po židovsku stranu vrlo nepravednu) britansku Bijelu knjigu iz 1939. kojom se planirala uspostaviti država u kojoj bi Arapi praktički dominirali.
Možda je najdarežljiviji uvjet za rješenje problema bio ponuđen od židovske strane 2000. godine u Camp Davidu u obliku priznavanja palestinske države na velikom prostoru što je arapska (palestinska) strana na iznenađenje Izraelaca i američkih posrednika odbila.
Povijest je pokazala da je odbijanje uspostave palestinske države koja bi supostojala s Izraelom kontinuitet arapske (palestinske) politike.
Izrael se danas razlikuje od svih ostalih država Bliskog istoka: to je demokratska i tehnološki napredna država, saveznik Zapada, dok je istodobno opterećena stalnim sigurnosnim prijetnjama, posebno od strane radikalnih islamističkih skupina (npr. Hamas, Hezbolah, Hutiji i dr.) i država poput Irana. U Izraelu je arapsko stanovništvo velikim dijelom lojalno svojoj državi (Izraelu) te imaju jednaka prava. Postojanje Izraela izazivalo je i izaziva snažne reakcije diljem svijeta, a te su reakcije najčešće posljedica dezinformacija plasiranih od autoritarnih, antizapadnih režima i njima bliskih aktera. Zato povijesno legitiman nastanak države Izrael treba jasno komunicirati kako bi se izbjegle manipulacije poviješću od aktivističkih skupina.
Literatura (Prijedlozi za čitanje):
Havel, Boris. Arapsko-izraelski sukob. Religija, politika i povijest Svete zemlje. Zagreb: Naklada Ljevak, 2013.
Kasapović, Mirjana, ur. Bliski istok: politika i povijest. Zagreb: Fakultet političkih znanosti, 2016.
CEA o Izraelu
Disinformation against the State of Israel
Religious and economic freedom are connected
The Hamas Charter goes against human freedom
Croatian students and pro-Palestinian activities
Moguće toleriranje antiizraelske propagande na hrvatskom javnom fakultetu?
