Pogled na američku Strategiju nacionalne sigurnosti

Pogled na američku Strategiju nacionalne sigurnosti daju politolog Daniel Hinšt, savjetnik za javne politike Igor Šlosar i povjesničar Bruno Šagi iz Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA).

U odnosu na razne naslove koji su predvidljivo doveli do paušalnih i senzacionalističkih zaključaka, autori preferiraju racionalnu analizu dubljeg konteksta kako bi objasnili kontekst vezan uz novu američku strategiju u dijelu koji se odnosi na Europu i prema energiji.

Cjelovito i precizno gledanje na Trumpovu administraciju može otkriti dobre i loše strane. To je komunikacijski složenije od jednostavnog generaliziranja zaključaka. Realno gledano, razni su se anti-američki dezinformacijski narativi javljali i ranije. Štoviše, bili su i bili bi o bilo kojem republikanskom predsjedniku SAD-a. Naša veća sklonost prema republikanskim političarima bliskima neokonzervativizmu i tradicionalizmu (npr. Reagan, Bush, Bolton, Pompeo, Graham, McCain, Rumsfeld, Pence, Haley i dr.), suštinski nam bitno ne pomaže u pokušaju opravdanja pred progresivno-lijevim narativima. Takvi su dezinformacijski narativi već otprije usmjereni protiv kapitalizma i klasične filozofije slobode, a samim time i protiv SAD-a. U tom pogledu, takvi su narativi geopolitički rizik za transatlantske odnose.

O Europi se CEA već referirala nekoliko puta – ovdje, ovdje itd. Težimo europskoj reformi koja će otkloniti duboke rizike kako bismo bili vitalan transatlantski partner.

„Promicanje europske veličine“

U navedenom poglavlju američka se strategija dotiče Europe. Američki navodi su u označeni pod točkama, a potom dajemo naše osvrte.

• Strategija navodi: Američki dužnosnici navikli su razmišljati o europskim problemima u smislu nedovoljne vojne potrošnje i ekonomske stagnacije. U tome ima istine, ali pravi europski problemi su još dublji.

Dominacija socijale nad obranom

Radi se povijesnoj percepciji koja je točna u pogledu nedovoljne vojne potrošnje europskih država. Dugo je vremena diljem europske javnosti prevladavala socijalistička percepcija o Europi kao kontinentu sa socijalnim državama blagostanja, za razliku od „neoliberalne“ Amerike, koju je mnogim naivnim Europljanima kapitalistički uspješno opisivao progresivni socijalist i ljevičarski aktivist Michael Moore.

Narativ o „anti-militarizmu

Mnogi su Europljani imali veliku odbojnost prema američkim vojnim bazama i idealizirali nekakvu neovisnu europsku vojnu snagu. Mnogi su stvorili ljevičarske anti-militarističke narative koji su sprječavali smislene rasprave o jačanju obrane kao temeljnoj ulozi države, barem iz perspektive klasičnog liberalizma i konzervativizma. S druge strane, kada netko iz američke administracije želi povući samo manji dio američkih vojnika, onda se to smatra kao znak da NATO ide prema kraju i sl. Zapravo se radi o američkom povjerenju u primarnu europsku ulogu, dok će deseci tisuća američkih vojnika i dalje ostati. Dakle, gleda se na smanjenja, umjesto da se gleda na konačan rezultat koji će i dalje značajan.

Smanjivanje ekonomske slobode

Umjesto vojnih izdataka, diljem „socijalne“ Europe zagovaralo se velike socijalne izdatke koji su u pozadini sve većih dugova u nizu europskih zemalja, što će nova generacija poreznih obveznika morati plaćati. Sve veći socijalni izdaci povećavali su porezna opterećenja koja su u Europi generalno veća nego u Americi, doprinoseći tako objašnjenju nekih od faktora američke produktivne prednosti. U fiskalnim politikama, davanje prioriteta socijalnim izdacima često reducira održivi fiskalni prostor za veće izdatke u korist obrane te smanjuje ekonomske slobode. Zato su mnogi Europljani smatrali kako je prednost NATO saveza u tome što ne moraju mnogo razmišljati o vojsci jer postoji vojska koje će odraditi (glavni) posao.

Percepcija stigla na naplatu

Takva pojednostavljena percepcija došla je na naplatu. Naime, u konačnici se NATO nedavno dogovorio, upravo na poticaj predsjednika Trumpa, kako će dugoročno ulagati 5% BDP-a na obranu. Izuzevši (eventualno) Španjolsku, koju trenutno vode socijalisti, sada smo kao Europljani konačno svjesni svoje primarne odgovornosti, dok će američka biti sekundarna – a nikako ne nepostojeća, kako se često sugerira u okviru predviđanja kraja NATO-a. Glede „ekonomske stagnacije“, tvrdnja može biti malo pretjerana, no ne previše. Generalno gledano, ekonomska je istina vrlo bolna. Štoviše, bolna strukturna realnost Europe dovoljno je poznata da američke tvrdnje ne treba vagati. EU bitno zaostaje u produktivnosti i inovativnosti za SAD-om, što potvrđuje i vrlo bitno Draghijevo izvješće.

• Strategija navodi: Kontinentalna Europa gubi udio u globalnom BDP-u, dijelom zbog nacionalnih i transnacionalnih propisa koji potkopavaju stvaralaštvo i radišnost.

Pad europske ekonomske moći u globalnim je razmjerima značajan. Mnogo je faktora, tako da Amerikanci pažljivo i točno koriste riječ „dijelom“. Trumpova administracija, koja je tijekom svojeg prvog mandata provodila deregulaciju, sada ponovno ukazuje na ono što svaki konzervativac i klasični liberal dobro zna – i bez Trumpa. U Europi je sve više konzervativnih i ponešto preostalih klasično-liberalnih glasova na deregulaciju. Ekonomski Lab više je puta isticao značaj ove teme – ovdje, ovdje i dr. Također, CEA je europski ideološki rizik objasnila na primjeru ESG-a.

Potkopavanje slobode rada

Relativno je točna američka tvrdnja o europskom potkopavanju stvaralaštva i radišnosti. Ova tipično američka tvrdnja može razljutiti neke Europljane, no činjenica ostaje. Ona je u filozofskom središtu konzervativne politike, ne samo Trumpa, već i Reagana i drugih. Ekonomski gledano, radi se o deficitu produktivnosti koji su Draghi i mnogi drugi Europljani već objasnili. Sociološki gledano, neki novi „Max Weber“ imao bi priliku napisati ažurirano izdanje poznate knjige koja suštinski i praktično objašnjava klasičnu sociološku prednost zapadne civilizacije – i Amerike u odnosu na veliki dio Europe.

• Strategija navodi: Ali ovaj ekonomski pad zasjenjuje stvarna i ozbiljnija perspektiva civilizacijskog brisanja. Veći problemi s kojima se Europa suočava uključuju aktivnosti Europske unije i drugih transnacionalnih tijela koje potkopavaju političku slobodu i suverenitet, migracijske politike koje transformiraju kontinent i stvaraju sukobe, cenzuru slobode govora i suzbijanje političke oporbe, smanjenje nataliteta te gubitak nacionalnih identiteta i samopouzdanja. Ako se sadašnji trendovi nastave, kontinent će biti neprepoznatljiv za 20 godina ili manje. Kao takve, daleko je od očitog hoće li određene europske zemlje imati dovoljno jake ekonomije i vojske da ostanu pouzdani saveznici. Mnoge od ovih nacija trenutno udvostručuju tempo na svom sadašnjem putu. Želimo da Europa ostane europska, da povrati svoje civilizacijsko samopouzdanje i da napusti svoj neuspješni fokus na regulatorno gušenje.

Pitanje dugoročnog rizika

Kada bismo išli vagati pojedine riječi, poput „civilizacijskog brisanja“, mogli bismo vrtjeti u krug, razmišljajući o tome što je pisac htio reći. Mogli bismo zaključiti kako se radi o pretjerivanju, a to znači činjenice plus napuhavanje opsega problema. Naime, radi se o strategiji koja gleda na dugoročne rizike. Filozofija rizika je procjena vjerojatnosti koja se može ili ne mora realizirati, odnosno pitanje je u kojoj mjeri. Na nama je da radimo na sebi kao Europljani da se dogodi baš suprotno od toga, što zahtijeva snažnu promjenu smjera kretanja.

Problem imigracije

Pogledajmo što se navodi u kontekstu koji stoji iza te riječi. Među europskim problemima koji bi trebali dovesti do tog spornog rizika navode se migracijske politike koje transformiraju kontinent i stvaraju sukobe i cenzuru slobode govora. To je svakako jedan od najvećih izazova u realnim životima mnogih Europljana – tako to znamo i bez Amerikanaca. CEA se nedavno osvrnula problem imigracije. Dio aktera na ljevici često netočno generalizirano govore o tome kako se predsjednik Trump i konzervativci protive migrantima. U kontekstu migracija, mogu se lako provjeriti izjave koje kategorički razlikuju ilegalne i legalne imigrante. Uz to, CEA precizno ističe kategoriju ilegalnih, nekontroliranih, masovnih i/ili neintegriranih imigranata. Dakle, problem imigracije zaista je raširen, daleko od pojedinačnih slučajeva, a opet se ne može generalizirati – niti u korist krajnje desnice niti krajnje ljevice, čije su obje pozicije bile povijesno represivne i isključive. Vezano uz problem imigracije, bez Amerikanaca smo duboko svjesni ovog glavnog europskog izazova. To u praksi primjerice potvrđuju nove, restriktivne, politike njemačke vlade (Merz), sve do socijaldemokratske danske vlade (Frederiksen).

Što ako napustimo naše vrijednosti?

Već uobičajena inputiranja raznih etiketa sve manje pomažu jer sve više Europljana postaje svjesno navedene realnosti koja se sastoji od napuštanja tradicionalnih zapadnih, judeo-kršćanskih i prosvjetiteljskih, vrijednosti – u korist progresivnoj ideološkoj utopiji koja se suprotstavlja klasičnim načelima liberalizma. Dakle, američka strategija daje upozorenje što bi moglo biti. Na nama Europljanima je da bude razumni – prije svega zbog sebe, a Trump će ionako otići iz Bijele Kuće.

Čuvati europsko nasljeđe

Kako bi europska civilizacija imala kredibilnu globalnu ulogu, EU mora globalizaciju koristiti za podršku saveznicima Zapada – jer o tome ovise globalne slobode i predanost demokraciji. To uključuje i rješavanje uzroka dezinformacija protiv Izraela čiji akteri već dugo, ne samo aktivno, već i aktivistički, rade na realizaciji američkih tvrdnji – o riziku koji ipak postoji. Zato je na slobodarskim Europljanima povijesna uloga čuvati naše zapadne civilizacijsko nasljeđe, te se u budućnosti nasmijati na američke tvrdnje. Ako to nasljeđe nećemo čuvati, onda će se američka strategija realizirati – brzinom koju odredi europska ljevica.

Smanjenje nataliteta

Nadalje, navodi se i smanjenje nataliteta, što je zaista izazov zapadne civilizacije. Demografska politika postaje nam, sa zakašnjenjem, sve važniji strateški izazov. Ako je to socijalni tabu koji nije popularno govoriti, onda to ide u prilog američkim tvrdnjama. Ipak, realno je da nam američka upozorenja ne trebaju.

Shvaćanje nacionalnog

Navodi se i gubitak nacionalnih identiteta i samopouzdanja te upozorenje, ako se sadašnji trendovi nastave, kako će kontinent biti neprepoznatljiv za 20 godina ili manje. Stoga američki stratezi postavljaju pitanje hoće li određene europske zemlje imati dovoljno jake ekonomije i vojske da ostanu pouzdani saveznici. Realno je teško procijeniti „gubitak nacionalnih identiteta i samopouzdanja“. Ipak, pitanje je zašto neki akteri na ljevici sve više rade na inputiranju generaliziranih teza usmjerenih protiv nacionalnih vrijednosti. Dok nacionalizam može biti dobar i loš, pitanje je zašto se onda generalizira kao nužno loš. Zašto je odjednom grijeh nešto što se u Europi izgrađivalo zajedno s razvojem liberalizma, a nema realne veze s ekstremnim oblicima. Odgovor leži u raširenoj ideološkoj konfuziji koja sve manje dopušta razumijevanje originalnog, klasičnog, liberalizma u odnosu na ono u što su ga neki pretvorili.

Naše samopouzdanje

Ključna tvrdnja dolazi nakon problema. Amerikanci ističu želju „da Europa ostane europska, da povrati svoje civilizacijsko samopouzdanje“. To je kontekst koji bi trebao biti samorazumljiv. Trebamo i mi Europljani željeti da Amerika bude američka, u smislu vrijednosti koje su je izgradile. Samo na taj način možemo obostrano graditi smislene transatlantske odnose; to je pitanje institucija i vrijednosti zapadne civilizacije, bez previše uobičajenih fraza i politike praznih riječi. Štoviše, obje strane trebaju partnera sa samopouzdanjem kako bi mogli raditi na sebi i tako jačati transatlantske odnose. S obzirom da smo Europljani, CEA vidi priliku za europsku reformu, baš kako bismo oslabili značaj anti-EU izjava Muska i različitih populista.

Klimatske i druge ideologije

Amerikanci priželjkuju i da Europa „napusti svoj neuspješni fokus na regulatorno gušenje“. To je upravo ono o čemu i Europljani raspravljaju jer oni koji stvaraju vrijednost upravo to osjećaju. S druge strane, socijalističke i progresivne politike pokušavaju čuvati nasljeđe svojih prekomjernih „klimatskih“ i drugih ideoloških percepcija. U tom demokratskom pogledu, možemo tolerantno i inkluzivno reći kako je američka tvrdnja i točna i netočna – kako za koga.

• Strategija navodi: Taj nedostatak samopouzdanja najočitiji je u odnosu Europe s Rusijom. Europski saveznici uživaju značajnu prednost tvrde sile nad Rusijom po gotovo svakom mjerilu, osim nuklearnog oružja. Kao rezultat ruskog rata u Ukrajini, europski odnosi s Rusijom sada su duboko oslabljeni, a mnogi Europljani Rusiju smatraju egzistencijalnom prijetnjom. Upravljanje europskim odnosima s Rusijom zahtijevat će značajan diplomatski angažman SAD-a, kako bi se ponovno uspostavili uvjeti strateške stabilnosti diljem euroazijskog kopna, tako i da bi se ublažio rizik od sukoba između Rusije i europskih država. U temeljnom je interesu Sjedinjenih Država pregovarati o brzom prekidu neprijateljstava u Ukrajini kako bi se stabilizirale europske ekonomije, spriječila nenamjerna eskalacija ili širenje rata i ponovno uspostavila strateška stabilnost s Rusijom, kao i omogućila obnova Ukrajine nakon neprijateljstava kako bi se omogućio njezin opstanak kao održive države.

Redefiniranje odnosa

Teško je procjenjivati samopouzdanje, na bilo koju stranu. Lako je pisati riječi koje mnogo ne znače. U konkretnom slučaju, Europa, SAD i Kanada zajedno čine NATO savez. Dugo vremena, to je bio savez u kojemu je Europa ovisila o američkog sigurnosnoj arhitekturi i potencijalnoj izvedbi. Netočno je kad neki Europljani tvrde kako se Amerika povlači iz Europe. Naivno je i besmisleno vjerovati kako bi Amerika trebala imati primarnu ulogu. Za razliku od obje krajnosti, činjenica je da Trumpova administracija želi redefiniranje odnosa tako da europska dionica u Europi bude primarna, a američka sekundarna, pogotovo kroz nuklearnu strukturu koja ostaje jamstvo odvraćanja ruske nuklearne prijetnje.

Prilika za jaku Europu

Zato Amerikanci potvrđuju kako europski saveznici – da, tako nas SAD tretira – uživaju značajnu prednost tvrde sile nad Rusijom po gotovo svakom mjerilu, osim nuklearnog oružja. Radi se o usporedbi europskog stanovništva s ruskim, čime SAD projicira mnogo veću europsku vojnu moć nego što to mnogi Europljani vide i žele. Ujedno je to poruka da Europa s okvirno pola milijarde stanovnika može biti jača vojna sila, dok američka vojska računa na tek trećinu milijarde Amerikanaca.

Tvrdnja da mnogi Europljani Rusiju smatraju egzistencijalnom prijetnjom je točna, samo je pitanje zašto se to u strategiji navodi. Nekim bi Amerikancima učenje davne i nedavne povijesti dobro došlo. Amerikanci dodaju kako će upravljanje europskim odnosima s Rusijom zahtijevati značajan diplomatski angažman SAD-a, kako bi se ublažio rizik od sukoba između Rusije i europskih država. To je točno, obzirom da, barem iz povijesne perspektive, američka diplomacija stoji i iza europskih mirovnih rješenja – bez ulaženja u prosudbe raznih kompromisnih „rješenja“ koje je donijela.

Pitanje je kakav mir

Amerikanci navode kako je američki interes pregovarati o brzom prekidu neprijateljstava u Ukrajini. To je točno, a tako i mnogi Europljani i naši nacionalni lideri želi mir u Ukrajini. Pitanje je kakav mir, a takvo pitanje postavlja i dio Republikanaca iz predstavničkog tijela američkih građana kada su upozoravali Trumpovu administraciju.

Europska sigurnost kroz rezanje rashoda

Činjenica jest da bi mir u Ukrajini stabilizirao europske ekonomije, koje zbog ionako visokih fiskalnih rizika, teško pronalaze realan prostor za svakako nužan nastavak pomoći toj zemlji – osim ako se lako pomisli na nove dugove, zajedničke obveznike, štampanje novca itd. Sve to dodati na duboke strukturne bolesti i rizike mogla bi biti opasna činjenica već na kratki rok. Samo političari rijetko vide opasnosti. U tom slučaju, europski život može biti lak sve do zabijanja u (fiskalnu) liticu, koju za razliku od Amerikanaca Europljani ne poznaju, kao niti široku sklonost za rezanje rashoda kao uvjet za ulaganja u europsku sigurnost, što uključuje Ukrajinu.

Zajedno težimo miru

Američka priča o eskalaciji i širenju rata treba se shvatiti sa rezervom.Neovisno o njihovim frazama, europski lideri ne žele eskalaciju, osim kada bi se aktivirao članak 5. NATO saveza. Na temelju recentnih izjava, Europljani žele i podržavaju mirovne pregovore, unatoč djelomično drugačijim mišljenjima od američke administracije oko nekih pitanja vezanih uz Ukrajinu.

Oprez i dalje

Nadalje, sugerira se strateška stabilnost s Rusijom, obnova Ukrajine i njen opstanak kao održive države. Cilj je i Europe da se stabilnost odnosa postigne. Pitanje je želi li to Putin; zasad ne. Europa teži miru, a mir se postiže kroz snagu, kao što su i Trump i Reagan isticali. Dakle, težeći miru, Europa mora ulagati u europsku obranu jer sadašnjem ponašanju Rusije treba pristupiti s dugoročnim oprezom. Ukrajina je spremna na mir, slijedeći mnoge prijedloge američke strane, no Rusija je odbijala mnoge američko-ukrajinske mirovne ponude.

• Strategija navodi: Rat u Ukrajini imao je iskrivljen učinak povećanja vanjske ovisnosti Europe, posebno Njemačke. Danas njemačke kemijske tvrtke grade neke od najvećih svjetskih pogona za preradu u Kini, koristeći ruski plin koji ne mogu nabaviti kod kuće. Trumpova administracija nalazi se u sukobu s europskim dužnosnicima koji imaju nerealna očekivanja od rata, smještena u nestabilnim manjinskim vladama, od kojih mnoge gaze osnovne principe demokracije kako bi potisnule oporbu. Velika europska većina želi mir, no ta se želja ne prevodi u politiku, uvelike zbog subverzije demokratskih procesa od strane tih vlada. To je strateški važno za Sjedinjene Države upravo zato što se europske države ne mogu reformirati ako su zarobljene u političkoj krizi. Ipak, Europa ostaje strateški i kulturno vitalna za Sjedinjene Države.

Radimo na miru zajedno

Kao što je prije navedeno, nije točna tvrdnja da europske politike ne žele mir, već je pitanje kakav mir. Radi se na tome zajedničkim snagama, unatoč predrasudama koje postoje s obje strane Atlantika.

Vitalno partnerstvo

Točan je navod kako „Europa ostaje strateški i kulturno vitalna za Sjedinjene Države“. Takav stav dijele mnogi Amerikanci i Europljani, koji, zajedno s Kanađanima, Izraelcima i drugim saveznicima, stvaraju vrijednosni prostor transatlantskog savezništva.

Zarobljenost krizom

Amerikanci navode kako se europske države ne mogu reformirati ako su zarobljene u političkoj krizi. To je barem djelomično točno. Pitanje je naše tolerancije za politički rizik, kao i percepcije kad je kriza. Političari često kažu da je dobro, što im nalaže zona udobnosti – a onda neki drugi političari moraju, mlađim generacijama, pokušavati racionalno objašnjavati duboke uzroke. Zato valja pozdraviti američku tvrdnju jer i mi Europljani znamo mnogo toga, kao i tome kako političkoj krizi u SAD-u doprinose neki, progresivno-lijevi, Demokrati te neki friški akteri među Republikancima. Krizna je istina obostrana. Bolje je znati na vrijeme.

• Strategija navodi: Transatlantska trgovina ostaje jedan od stupova globalne ekonomije i američkog prosperiteta. Europski sektori, od proizvodnje do tehnologije i energije, ostaju među najsnažnijima u svijetu. Europa je dom najsuvremenijim znanstvenim istraživanjima i vodećim svjetskim kulturnim institucijama. Ne samo da si ne možemo priuštiti otpisati Europu – to bi bilo samoporažavajuće za ono što ova strategija želi postići.

Potvrda transatlantske predanosti

Ovo je točno i potvrđuje američku tezu kako „Europa ostaje strateški i kulturno vitalna za Sjedinjene Države“. Štoviše, ovdje se Europu hvali i više nego što bi mnogi Europljani htjeli. Suprotno od masovne histerije o raspadu transatlantskih odnosa, ovdje se jasno ističe kako Amerikanci ne mogu otpisati Europu jer bi to bio obostrani poraz. Dakle, sada si mi u Europi postavimo pitanje koliko nas bi isto bilo spremno reći za odnose sa SAD-om. Budimo iskreni i otvoreni.

• Strategija navodi: Američka diplomacija trebala bi se nastaviti zalagati za istinsku demokraciju, slobodu izražavanja i beskompromisno slavljenje individualnog karaktera i povijesti europskih naroda. Amerika potiče svoje političke saveznike u Europi da promiču ovaj preporod duha, a rastući utjecaj domoljubnih europskih stranaka doista daje razlog za veliki optimizam. Naš cilj trebao bi biti pomoći Europi da ispravi svoju trenutnu putanju. Trebat će nam jaka Europa koja će nam pomoći da se uspješno natječemo i da surađuje s nama kako bismo spriječili bilo kojeg protivnika da dominira Europom. Amerika je, razumljivo, sentimentalno vezana za europski kontinent – i, naravno, za Britaniju i Irsku. Karakter ovih zemalja također je strateški važan jer računamo na kreativne, sposobne, samouvjerene, demokratske saveznike kako bismo uspostavili uvjete stabilnosti i sigurnosti. Želimo surađivati ​​s usklađenim zemljama koje žele vratiti svoju prijašnju veličinu.

Preporod ili propadanje

Amerika je uvijek bila predana poticanju demokracije, a koja mora uključivati slobodu izražavanja i preporod duha. Europa treba reforme, kao i Amerika, i Kanada i druge savezničke zemlje – duh obostrane razmjene ideja je nužan. Treba i sada graditi i jačati realno partnerstvo koje će dovesti do preporoda istinskih judeokršćanskih i prosvjetiteljskih vrijednosti Europljana i Amerikanaca te naših saveznika, sve do Argentine i Čilea. U suprotnom zaista možemo očekivati smanjenje naših sloboda i zajedničko propadanje, baš kao što strategija predviđa kao potencijalni dugoročni rizik. Dakle, točno je kako je Amerika „sentimentalno vezana za europski kontinent“. Trebamo i mi uzvratiti našim sentimentom prema zemlji koja je toliko dobra donijela diljem Europe i svijeta.

• Strategija navodi: Dugoročno je više nego vjerojatno da će najkasnije u roku od nekoliko desetljeća određene članice NATO-a postati većinom neeuropske. Stoga je otvoreno pitanje hoće li svoje mjesto u svijetu ili svoj savez sa Sjedinjenim Državama doživljavati na isti način kao oni koji su potpisali NATO povelju.

Bez tabua

To je pitanje demografije i imigracije koje već dugo vremena brine mnoge Europljane. Kada se oslobodimo od tabua političke (ne)korektnosti, onda dugoročna sociološka pitanja postanu jasnija – i bez Trumpa.

Preporuke na kraju

Na kraju poglavlja posvećenog Europi Amerikanci daje preporuke o prioritetima. Na te se točke može dati kratke odgovore.

• Ponovnom uspostavljanju uvjeta stabilnosti unutar Europe i strateške stabilnosti

s Rusijom – da, samo je pitanje na koji način i pod kojim uvjetima.

• Omogućavanje Europi da stane na vlastite noge i djeluje kao skupina usklađenih

suverenih nacija, uključujući preuzimanje primarne odgovornosti za vlastitu

obranu, bez dominacije bilo koje suparničke sile – apsolutno da

• Razvijanje otpora trenutnoj putanji Europe unutar europskih država – da, trebaju nam reforme u smjeru više slobode i transatlantskog partnerstva, a ne bilo kakve europske politike.
• Izgradnja zdravih nacija srednje, istočne i južne Europe kroz trgovinske veze, prodaju oružja, političku suradnju i kulturne i obrazovne razmjene – da, jer Srednja i Istočna Europa mogu u nekim stvarima podučavati Zapadnu Europu.
• Ukidanje percepcije i sprječavanje stvarnosti NATO-a kao saveza u stalnom širenju – ne, CEA je otvorena za usuglašeno širenje Saveza, kao i Unije. Ipak, početkom prosinca 2025. najavljena američka i saveznička sigurnosna jamstva Ukrajini imala bi realno isti učinak kao da je Ukrajina u NATO-u.
• Poticanje Europe da poduzme mjere za borbu protiv merkantilističkih prekapacitiranja, tehnološke krađe, kibernetičke špijunaže i drugih neprijateljskih ekonomskih praksi – da, snažno transatlantsko partnerstvo podrazumijeva nedvosmislen odnos prema kineskom komunističkom utjecaju.

Dodatna tema: Dugoročno pitanje izvora energije

Na kraju se trebamo dotaknuti vrlo važnog pitanja. U ovoj Strategiji američka administracija ističe cilj stvaranja „robusnog, produktivnog i inovativnog energetskog sektora“ koji će „pokretati američki ekonomski rast i biti jedan od vodećih izvoznika u svijetu“.

Već iz tih poruka jasno je vidljiv raskorak između američke i europske energetske politike. Dok Sjedinjene Američke Države energetsku politiku koriste kao pokretač ekonomskog razvoja, potičući inovacije i nove tehnologije, fosilna goriva poput nafte i plina ostaju glavni izvor energije SAD-a. Nasuprot tome, Europska unija već se godinama suočava s posljedicama neuspješne energetske strategije, koja je, zbog regulatornog pritiska klimatske agende na industriju, postala jedan od glavnih rizika i utega ekonomskom rastu. Naime, pretjerano forsiranje obnovljivih izvora energije poput sunca i vjetra dovelo je do rasta cijena energije, a time i do povećanja troškova proizvodnje, logistike i usluga. Dodatno, pretjerano oslanjanje Europske unije na ruske energente pokazalo se kao još jedan ključni promašaj koji je Europu doveo u položaj visoke energetske ovisnosti i nestabilnosti. Sada je pitanje povoljne alternative, a neke su se europske zemlje ideološki riješile nuklearne energije.

Na te izazove izravno se osvrće i sama američka Strategija, u kojoj se naglašava kako će „cjenovno dostupna i obilna energija – iz nafte, plina, ugljena i nuklearnih izvora – donijeti pozitivne ekonomske učinke poput dobro plaćenih poslova, nižih cijena, reindustrijalizacije i tehnološke prednosti“. Nadalje, ističe se da će „povećanje izvoza energije produbiti odnose sa saveznicima i ograničiti utjecaj suparnika“.

Takve poruke predstavljaju neposrednu kritiku europske energetske politike, osobito Njemačke, koja je napustila nuklearnu energiju i dugo gradila strategiju ovisnosti o ruskom autokratskom režimu, suprotnom europskim i zapadnim vrijednostima. Time SAD jasno poručuje da je promjena smjera europske energetske politike neizbježna – i da postoje pouzdane alternative ruskim energentima. Povratak na stanje prije ruske agresije bio bi, u najmanju ruku, nerazborit. Dakle, Europska unija mora odoljeti iskušenju povratka na „jeftinu“ rusku energiju i ne ponoviti pogrešku oslanjanja na države čije su temeljne vrijednosti represija, korupcija i gušenje sloboda. Dugoročna sigurnost i ekonomska stabilnost Europe zahtijevaju energetsku politiku temeljenu na raznolikosti izvora (fosilna goriva, nuklearna energija i dr.), inovacijama i slobodi izbora; ovo posljednje podrazumijeva i daljnju prisutnost fosilnih goriva umjesto nametanja ograničenja.