Sigurnost, energija, obrana – pregled ključnih odluka
Daniel Hinšt, potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA)
Članak je izvorno objavljen na portalu Ekonomski Lab.
Na sastanku predstavnika država članica Europske unije 10. i 11. ožujka 2022. donijeta je Izjava iz Versaillesa, gdje se ističe kako je ruska agresija tektonska promjena u europskoj povijesti. Ono što je dogovoreno u Versaillesu potvrđeno je 24. ožujka 2022. godine u Briselu na sastancima EU-a i NATO-a kada u posjet došao je i američki predsjednik.
Ubrzana energetska neovisnost i američki LNG izvoz
Europska unija ubrzava planiranje neovisnost o ruskim energentima, što bi moglo predstavljati značajan dugoročni gubitak prihoda ruske države i vojske. Pritom izjava europskim čelnika poziva na diversifikaciju opskrbe kao i upotrebu ukapljenog prirodnog plina (LNG).
Samo pet dana nakon te izjave, američko ministarstvo energetike izvijestilo je 16. ožujka 2022. godine o odobrenjima za dodatnu fleksibilnost odnosno puni kapacitet LNG izvoza koji se uključuje i cijelu Europu (nastavno na već prije zabilježeni porast američkog LNG izvoza prema Europi. Također, tijekom posjeta američkog predsjednika Briselu, 25. ožujka 2022. godine dogovorena je velika LNG isporuka prema Uniji od 15 milijardi kubnih metara do kraja 2022. godine. Valja se pritom prisjetiti kako je početkom svibnja 2019. godine tadašnji američki ministar energetike Rick Perry (bivši guverner Texasa) u Briselu dogovarao američki LNG izvoz za Europu, naglasivši pritom kako SAD ponovno šalje oblik slobode za Europu (prisjetivši se američkih vojnika koji su oslobađali Europu od nacizma).
Snažna ulaganja u obranu
Izjava iz Versaillesa poziva na povećanje ulaganja u obranu, uključujući ulaganja u inovativne tehnologije, kibernetičku sigurnost i otpornost, zajedničku nabavu, mobilnost, kritičnu infrastrukturu, obrambenu industriju i suzbijanje dezinformacija. Ujedno se navodi kako će s obzirom na geopolitičku situaciju nacionalne fiskalne politike morati uzeti u obzir potrebe za ulaganjima u obranu.
Deset dana kasnije su europski ministri vanjskih poslova na sastanku Vijeća Europske unije 21. ožujka 2022. dogovorili Strateški kompas, koji je tri dana kasnije podržan i od Europskog vijeća. Ovim okvirom dogovoreno je, među ostalim, osnivanje europskih snagama za brzu reakciju koje će se formirati do 2025. i brojati 5 tisuća vojnika. Latvijski ministar vanjskih poslova Edgars Rinkevics smatra navedenu strategiju nužnom kako bi EU postala „geopolitički i sigurnosni igrač zajedno s NATO-om“, dodavši kako je to „tek početak puta.“
Dok je bitno kako se ovakav razvoj europskih vojnih snaga strogo stavlja u okvir NATO-a (a ne kao alternativa SAD-u), potrebno je usporediti broju od 5 tisuća s dolaskom više tisuća američkih vojnika neposredno prije ruske invazije na Ukrajinu kao i neposredno nakon ruske okupacije iz 2014., kako bi se potvrdio zaključak o presudnoj ulozi američkih vojnika za sigurnost Europe. Tako će vjerojatno ostati i nakon ionako daleke 2025.
Velika ekonomska dilema Europe
Također, na sastanku 21. ožujka 2022. ključna je bila rasprava oko potpunog prekida trgovine s Rusijom, s što su tražile Poljska i baltičke zemlje, dok je to zbog energetske ovisnosti neprihvatljivo zemljama poput Njemačke, Austrije i Mađarske. Litvanski ministar vanjskih poslova Gabrielius Landsbergis pritom je poručio kako se EU ne može umoriti od sankcija i kako se zbog kredibiliteta Zapada mora razgovarati o zabrani uvoza ruskih energenata. Čini se izglednim kako ova tema predstavlja veliku ekonomsku dilemu Europe, gdje postoje snažni argumenti s obje strane, a nastavno na već uvedenu američku zabranu. U svakom slučaju, Europa sada mnogo više shvaća, a pogotovo Njemačka, kolika je cijena (djelomične) energetske i ekonomske ovisnosti u Rusiji i odugovlačenja i nejedinstva sa zaustavljanjem projekta Sjeverni tok 2.
Briselski zaključci Unije i Saveza
Među konkretnijim rezultatima prvog dana Europskog vijeća održanog 24. ožujka 2022. godine su podrška putu demokratske Ukrajine prema članstvu u Europskoj uniji. Najavljuje se što skoriji phase out prema ovisnosti o ruskim energentima. U zaključcima Europskog vijeća navodi se i uspostava fonda uzajamne solidarnosti za Ukrajinu čija bi se sredstva prikupljala putem međunarodne konferencije. Uz podršku Strateškom kompasu, od Europske komisije očekuje se da do sredine svibnja 2022. godine izradi analizu nedostatak u obrambenim ulaganjima te predstavi prijedloge za jačanje obrambene industrije i tehnologije. Poticat će se i olakšati privatna financiranja obrambene industrije i iskoristiti mogućnosti putem Europske investicijske banke.
Sastanak NATO-a započeo je obraćanjem ukrajinskog predsjednika Zelenskog koji je zatražio samo neograničenu vojnu pomoć od NATO saveza. No jasno je već otprije kako NATO kalkulira ne bi li prešao točku eskalacije iznad koje bi se dosadašnja već uhodana neizravna pomoć u naoružavanju kopnenih snaga ukrajinske vojske mogla pretvoriti u izravan sukob saveza s Rusijom, čime bi se izravno riskirala sigurnost Europske unije – barem iz zraka. U zajedničkoj izjavi lideri NATO saveza navode ruska kršenja međunarodnog i humanitarnog prava te ratne zločine uslijed napada na civile. NATO je aktivirao obrambene planove za raspoređivanje 40 tisuća snaga na istočnoj granici, zajedno s mornaričkim i zračnim snagama te se u Slovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj ustrojavaju se četiri nove borbene skupine. Najavljeno je kako će saveznice povećati obrambene izdatke i ulaganja. Istaknuta je važnost povećanja otpornosti društava i infrastrukture na maligni ruski utjecaj i dezinformacije, jačanja kapaciteta za kibernetičku obranu i razmjenu informacija te odgovora na kemijske, radiološke, biološke i nuklearne prijetnje. Kina se poziva na čuvanje međunarodnog poretka te načela suvereniteta i teritorijalnog integriteta, odnosno da ne daje podršku ruskom ratu.
Fiskalni izazov jače obrane i pitanje (ne)spremnosti
Dok se u izjavi iz Versaillesa najavljuje provedba zdrave fiskalne politike s održivošću duga, biti će potrebno procijeniti koliko će nužna povećanja obrambenih ulaganja u europskim državama utjecati na kretanja javnog duga unutar Unije. Naime, novi borbeni zrakoplovi i sustavi proturaketni sustavi mogu predstavljati značajne proračunske stavke čak i uz umjerenije fiskalne konsolidacije ne-obrambenih rashoda. S druge strane, još se više postavlja pitanje fiskalnih kapaciteta Rusije za dugoročnim jačanje vojnih snaga u situaciji kada su ekonomske sankcije dodatno poljuljale i otprije slabašnu ekonomiju – što pokazuje i analiza Ivice Brkljače, dok Kristijan Kotarski analizira Putinovu stratešku računicu.
Uzimajući u obzir da je teško održati rat bez jake ekonomije, postavlja se pitanje koja je to zapravo Putinova računica. Čini se kako se ne radi samo o gubitku ekonomske već i informacijsko-medijske računice.
Naime, da je Putin odlučio odustati od svojeg vojnog plana, zadržao bi barem dio svojih populističkih pristaša u pojedinim zapadnim društvima, kao i niz ekonomskih interesa diljem Europe, dok bi se američku Obavještajnu zajednicu olako moglo prozvati za širenje histerije i lažnih informacija, kao i kontraktorske firme sve satelitski sve transparentno pratile. Pritom je bitno napomenuti kako Putinovo odustajanje od invazije ne bi značilo da nije postojala visoka vjerojatnost realizacije plana vojne invazije na Ukrajinu.
Na kraju se okviru posljednje ruske propagandne varke napad nije dogodio u srijedu 16. veljače 2022. godine, vjerojatnost čega je američka strana predviđala, već odmah nakon naredne srijede. Dan prije te prve srijede, Rusija je informirala cijeli svijet o navodnom dijela povlačenju snaga i kako su zapadnu propagandu uništili bez ispaljenog metka. Na kraju nije bila niti naredna srijeda, već odmah rano ujutro u narednom danu.
Ruska invazija na Ukrajinu pokazala je kako Europa nije bila dovoljno spremna. Masovni dolazak američkih vojnika na istočnu granicu EU-a i NATO-a, nastavno na prijašnji val nakon ruske agresije i okupacije 2014. godine, pokazao je i u okviru operacije Atlantic Resolve koliko je američka vojna prisutnost primarno jamstvo europske sigurnosti.
Dok veliko stacioniranje kopnenih snaga NATO saveza može odvratiti rusku kopnenu invaziju (koja unatoč očekivanjima nije toliko uspješna niti u prvom mjesecu rata u Ukrajini), postavlja se pitanje u kojoj je mjeri Europa spremna gledati prema nebu, odnosno oboriti ruske rakete i projektile nad teritorijem EU-a odnosno NATO-a.
Pogled prema nebu
Poljska i Rumunjska, u doba predsjednika Busha izrazito pro-američki nastrojene zemlje, otvorile su prostor za postavljanje američkog proturaketnog štita u svojim bazama Redzikowo i Deveselu. Povodom ruske agresije na Gruziju 2008. godine, sporazum su potpisali američka državna tajnica Condoleezza Rice i poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski. Takva je odluka snažno zabrinula Rusiju, postavši jednim od Putinovih izgovora za aktualnu politiku prema Zapadu. Uostalom, i estonska obavještajna služba je u svojem izvješću za 2021. godinu potvrdila kako Rusija pokušava spriječiti razvoj američkih proturaketnih sustava u Europi s obzirom da bi mogli spriječiti ruske prijetnje NATO-u odnosno rezultirati promjenom odnosa snaga.
Unatoč toj zabrinutosti Rusije, strateški bitne odluke donijete su daleko prije ovog tektonskog rizika iz proljeća 2022. godine, koji je tek s odgodom mnoge Europljane potaknuo na promjenu način razmišljanja. Naime, prije ovog tektonskog događaja, odluke Poljske i Rumunjske mogle su se olako shvatiti kao odraz pro-američkog neokonzervativizma (kojemu su diljem Europe gotovo identični liberalni konzervativci i konzervativni liberali – snage koje stoje i iza snažnih političko-ekonomskih reformi u zemljama Inicijative tri mora).
Sada je vjerojatno prilika za širi demokratski konsenzus oko nužnosti značajnih ulaganja u ovaj vrlo skupi i presudni segment nacionalne i europske obrane.
Njemački preokret i Hladni odgovor
Vjerojatno je tom preokretu i mogućem širem demokratskom konsenzusu najviše doprinijela nova politika njemačkih socijaldemokrata i zelenih, s obzirom na plan kupnje američkih borbenih zrakoplova F-35 i plan dostizanja cilja NATO saveza o obrambenim ulaganjima od barem 2% BDP-a. Značajan je to preokret u odnosu na donedavnu njemačku politiku koja je bila euroatlantski usmjerena uz držanje određene razine geopolitičkog balansa i ekonomskih odnosa s Rusijom, što je bila određena razlika u odnosu na snažne pozicije istočnog bloka Unije i saveza predvođenog baltičkim zemljama i Poljskom.
Dok je uslijed značajne prisutnosti prije svega američkih vojnika na istočnoj granici EU-a i NATO-a uglavnom manje vjerojatan rizik od ruske kopnene invazije na kontinentalnu Europu, čime je primarni političko-ekonomski rizik ipak onaj s pogledom u prema nebu, ne mogu si sve zemlje priuštiti takvu razinu kopnene sigurnosti. Naime, skandinavske zemlje graniče s Rusijom i nemaju mnoštvo američkih i domaćih vojnika na svojim sjevernim odnosno istočnim granicama. Dok bi se moglo podrazumijevati da Švedska i Finska neutralnost ne znače da ih NATO realno ne bi štitio, neovisno o tome hoće li te dvije vrhunske liberalne demokracije odlučiti pristupiti savezu, eventualni ruski kopneni napad na Skandinaviju imao bi velike posljedice. Stoga je nakon ruske agresije, tijekom druge polovice ožujka 2022. godine, NATO u Norveškoj održao veliku vojnu vježbu Hladni odgovor (Cold Response), na kojoj su uz oko 30 tisuća vojnika iz 27 članica saveza sudjelovale i Švedska i Finska.
Summit za demokraciju kao uvertira u jačanje otpornosti za dezinformacije
Dok se tektonska promjena u europskoj povijesti dogodila u proljeće 2022. godine, slijedom ruske invazije na Ukrajinu koja je u osudi i podršci sankcijama ujedinila sav civilizirani dio svijeta, na temelju inicijative SAD-a je krajem 2021. godine održan Summit za demokraciju. Bila je to uvertira u razmatranje novog globalnog poretka unutar kojega će demokratske zemlje trebati preuzeti snažniju ulogu u odnosu na autoritarne zemlje predvođene Rusijom i Kinom. Takav globalni poredak je novi utoliko što su lideri i elite unutar zapadnih demokracija postali svjesni kako odgovor liberalnih demokracija treba biti zajednički, u okviru transatlantskog partnerstva. Možda je to prilika za renesansu demokracija, koja je tek jedan od mogućih ishoda prema američkim predviđanjima globalnih trendova u narednih dvadesetak godina.
U zapadnim demokracijama već se dugi niz godina, a pogotovo nakon ruske okupacije Ukrajine 2014. godine, komunicira o rizicima dezinformacija i koliko je nužno jačati otpornost otvorenih društava na utjecaj autoritarne Rusije na širenje nepovjerenja u institucionalne vrijednosti liberalne demokracije.
Dok ova tema nije velika novost za primjerice baltičke zemlje i Češku, proljeće 2022. godine potaknulo je značajno povećanje svijesti o štetnosti i besmislenosti raznih narativa. Tome je najviše pomogla upravo ratna propaganda ruskog režima, s neuvjerljivim i ucjenjivačkim etiketama poput one o denacifikaciji i prebacivanja ratne odgovornosti na suprotnu stranu (Ukrajinu i SAD), zajedno sa strogim zatvorskim kažnjavanjem slobode govora o činjenicama među građanima Rusije te cenzuriranjem društvenih mreža i interneta. Razotkriven je niz dezinformacija, a tako je primjerice EU portal EUvsDiSiNFO raskrinkao primjer vijesti koja je upućivala na to da su američki vojni kontraktori pripremali korištenje kemijskog oružja u Ukrajini, što je Pentagon opovrgnuo.
Zaključno: Sigurnost, energija, obrana – međuovisnosti su velike
Sve snažniji tektonski odnosno sigurnosni rizici ujedno su i značajni ekonomski rizici; sigurnost, energija, obrana – sve je usko povezano. O toj međuovisnosti najbolje govore politologinje s Hoover Institution na Stanfordu Condoleezza Rice i Amy Zegart u knjizi Political Risk: How Businesses and Organizations Can Anticipate Global Insecurity.
Ulaganja u obranu temelj su svake suverene i demokratske države, a mogla bi predstavljati djelomične fiskalne izazove za ono što se donedavno smatralo važnijim. Sada je mnogo jasnije kako ruske rakete i projektili predstavljaju opći sigurnosni rizik. U tom pogledu, vojna ulaganja mogla bi se manje promatrati kao policy dilema, a više kao osnovno i cjelovito rješenje u nastojanjima za smanjivanjem ključnih ekonomskih i širih društvenih rizika.
Vojna industrija biti će sve važniji dio ekonomije, a može se očekivati i dodatni rast tržišta privatnih vojnih kompanija. U međuvremenu, Europska unija jačat će svoju obrambenu komponentu zbog snažnijeg doprinosa NATO savezu, premda američka vojna snaga i dalje ostaje primarno jamstvo europske sigurnosti.
U tom pogledu, Inicijativa tri mora dobit će veći značaj. Radi se o regiji koja se zahvaljujući često neshvaćenom i olako prešućivanom trijumfu liberalizma uspjela osloboditi od ruskog dvorišta. Otvaranje te regije za zapadni utjecaj kroz proces značajnog povećanja političke, ekonomske i društvene slobode, zajedno s integracijama u euroatlantski institucionalni okvir, predstavlja temeljan dubinski frustracije za Vladimira Putina, što potvrđuje činjenicu da je rusko dvorište rijetko kome poželjan prostor za normalan život. John Sipher, bivši šef CIA-e za Rusiju (sa iskustvom i iz Beograda), napisao je sljedeće: Za one koji osuđuju “širenje NATO-a”, pitajte zašto postoji tako duga povijest Rusije koja podčinjava svoje susjede. Oni koji su se borili kako bi se obranili ili pridružili NATO-u izbjegli su tu sudbinu. Pritom je uz svoj post na Twitteru objavio cijeli članak koji je napisala liberalna estonska premijerka Kaja Kallas.
U odnosu na jasno definirani smjer regije između tri mora, Zapadni Balkan ostaje regija visoke turbulencije uslijed velike količine političke iracionalnosti. Hrvatska sada još više shvaća bitnu ulogu svoje pobjede u Domovinskom ratu, u odnosu na potpunu disfunkcionalnost (post)jugoslavenske (balkanske) politike, agresivnu ideju velike srbije („srpski svet“) i duboke etno-mitologije koja koči razvoj Srbije i susjednih zemalja. Zona ruskog interesnog utjecaja i dalje je jaka u toj zemlji i diljem regije, unatoč pokušajima Beograda da kalkulira svoj odnos prema ruskoj invaziji. Takav geopolitički utjecaj paralizira donošenje odluka i u Bosni i Hercegovini, gdje se dio etno-aktera spada u rijetke i marginalne snage na tlu Europe koje su protiv sankcijama prema Rusiji. Zato je uloga Hrvatske zaista strateška – na samoj granici euroatlantskog zapadnog svijeta u odnosu na zemlje koje su uglavnom pod snažnim ruskim autoritarnim utjecajem. Kao članica EU-a i NATO-a Hrvatska ima ulogu pomoći regiji u što većem oslobađanju od štetnog balkanskog mentaliteta i ruskog utjecaja, kako bi se prostor slobode proširio i otvorio prilike za normalan život.
Dok Unija za razliku od SAD-a nema središnju obavještajnu agenciju (kao nadogradnju na nacionalne sustave), a planira dodatna obrambena pojačanja, ostaje otvoreno pitanje planira li Unija otvarati više prilika za privatni vojni i obavještajni sektor. Primjer outsourcinga nacionalne sigurnosti u Sjedinjenim Državama i nekim drugim zemljama pokazuje se kao komplementarna nadogradnja na državne sustave, pogotovo u kontekstu modela novog javnog menadžmenta. Pritom je javno-privatno partnerstvo u sektoru sigurnosti prilika za dodatne profesionalne kapacitete i snage koje u okviru uređenog sustava mogu doprinijeti povećanju ukupne snage, fleksibilnosti i inovativnosti.
Pitanje dezinformacija treba se sagledavati zajedno s razvojem otpornosti europske demokracije te sustava nacionalne i kolektivne (NATO) sigurnosti. Naime, značajan pad povjerenja u institucionalne vrijednosti liberalne demokracije može oslabiti moral i motivaciju građana da čuvaju vrijednosti slobode od eventualnog nasrtaja vojno moćne autoritarne zemlje čiji sustav drži do gotovo posve drugačijih vrijednosti u odnosu na slobodu. Dovoljno je pritom navesti činjenicu kako su prema razini ekonomske slobode baltičke zemlje među vodećima u svijetu, dok je Rusija na sasvim suprotnoj strani. Dok baltička priča govori o općenito zdravom odnosu politike i državnih institucija spram ekonomije odnosno društva, ruska priča govori o tome kako se autoritarna i kronistička politika može biti izvor štete za ekonomiju i ljude u cjelini – osim za one podobne koji odluče kupiti socijalno-politički mir.
Općenito se može očekivati da će manji broj aktera biti spreman izravno podržati i zagovarati potpuno lažne informacije koje odašilje Putinov režim (pogotovo tijekom rata u Ukrajini). Ipak, populizam pomiješan s otprije uhodanim anti-američkim whataboutizmom i već ispričanim teorijama zavjere ostat će moćan oblik komunikacije za relativiziranje institucionalnih vrijednosti liberalnih demokracija u odnosu na autoritarne režime.
U kontekstu inflacije dezinformacija i popratnih narativa, biti će izazov, pogotovo formalnog obrazovnog sustava, kao i cjeloživotnog obrazovanja građana, kako racionalno shvatiti da nisu svi sustavi (ni približno) isti, već se pogotovo u ovom aktualnom slučaju radi o sukobu dvaju oprečnih sustava.
U pogledu takvog odnosa između demokracije i diktature, odnosno slobode i tiranije, o čemu analizu donosi Velimir Šonje, radilo bi se potpuno paradoksalnom i krajnje besmislenom shvaćanju slobode i tolerancije kada bi prevladao tupi relativizam, začinjen „univerzalnom“ političkom korektnošću, koju bi svatko racionalan odmah mogao proglasiti moralno nekorektnom i politološki netočnom. Uostalom, može se ova izrazito bitna tematika objasniti i ponešto jednostavnije, a činjenice su već toliko jasne da nam brojke u ovom kontekstu ne trebaju:
- U koje se to zemlje seli ili želi odseliti veliki broj ljudi iz mnogih zemalja, a iz koje zemlje i gdje žele pobjeći mnogobrojni slodnomisleći pojedinci, pogotovo u nadi da neće provesti barem dio života u zatvoru?
- Bismo li mogli hvaliti rast ekonomskog standarda i značajne promjene koje su primjerice doživjele Estonija, Litva i Češka, da nisu dale ključni doprinos trijumfu liberalizma tako što su odmah napustile rusko dvorište donijele, što je dubinski razlog ruske frustracije?
CEA projekt Detektor donosi analize ruskog utjecaja i dezinformacija
