Share

CEA intervju – Guste Santini i Petar Vušković

Centar za javne politike i ekonomske analize napravio je intervju u kojemu su sudjelovali ekonomski analitičari Guste Santini i CEA predsjednik Petar Vušković. Ova dva hrvatska ekonomista već su se prije zajedno osvrnula na temu dizanja minimalne plaće. Ovaj put odgovaraju na pet istih pitanja koja se vežu uz odnose države i tržišta, centralno planiranje, poreznu politiku i ključne ekonomske reforme.

 

  1. Kako vidite odnos države i tržišta? Radi li se o suprotnostima ili postoji prostor ravnoteže?

GUSTE SANTINI: Winston Churchill je za demokraciju rekao da je manjkav sustav ali da ne postoji bolji oblik organizacije društva. Isto možemo reći za tržište. Tržišnom načinu alokacije akumulacije nije poznat oblik koji bi bio učinkovitiji. Svako se društvo, država, temelji na nekim specifičnostima. Država je ta koja institucionalizira pravila tržišnog ponašanja njezinih sudionika. „Nevidljiva ruka“ djeluje tek kad „vidljiva ruka“ obavi svoj dio posla. Prema tome, tržišta nisu ista, ona se temelje na zajedničkim principima. To se najbolje vidi na primjeru EU gdje se vode značajne rasprave koje imaju za cilj kako regulirati jedinstveno tržište. Da bi EU uopće funkcionirala „pravila igre“ moraju zadovoljiti sve sudionike što nije ni lako ni jednostavno. S jedne strane, mora se voditi računa kako bi se povećala konkurentnost europskog gospodarstva, a, s druge strane, imajući u vidi veliki raspon razvijenosti razvijene članice, u svom interesu, moraju voditi brigu dinamiziranju gospodarskog rasta manje razvijenih članica. U brojnim radovima sam pokazao kako je nužna transformacija nacionalne u tržišnu državu. Članice nisu svijet za sebe već dio cjeline kojoj su svojevoljno pristupile. Prema tome, ravnoteža na relaciji države i tržišta je nužna u obliku partnerskog odnosa. Svaki drugi pristup, po mome mišljenju, je nasljeđe prošlosti.

PETAR VUŠKOVIĆ: Tržište treba odvojiti od ovisnosti o državi. Da bi država ostvarila ravnotežu s tržištem, ona ga mora oporezivati. Najčešće oporezivanje predstavlja neefikasnu alokaciju novca, uzimajući novac efikasnom poduzetniku X, budžetirajući ga u neefikasan proračunski program. Kako neefikasnu alokaciju novca ograničiti? Na način da rashodi državnog proračuna ne bi smjeli rasti brže od referentne potencijalne stope rasta BDP-a, što se trenutno i događa jer rashodi, ne računajući EU fondove, rastu 1%, a BDP 2,5% i više. Također, udio prosječne javne potrošnje (rashodi konsolidirane opće države) bi trebalo rezati do 35% BDP-a na dugi rok. Uloga države je institucionaliziranje prava i uzimanje tržištu samo onoliko koliko mu daje.

 

2. Trebaju li države razmišljati o centralnom planiranju ili je to zazivanje starih vremena?

GUSTE SANTINI: Članice EU dostavljaju trogodišnje procjene nacionalnih proračuna u kojima se, po prirodi stvari, kvantificiraju osnovne makroekonomske varijable koje potkrepljuju procjene. Drugi primjer su mirovinski fondovi koji u svojoj konstrukciji moraju sadržavati životni ciklus osiguranika. Kad govorimo o održivosti mirovinskih fondova govorimo o životnom ciklusu. Isto vrijedi za zdravstveno osiguranje. Naša ustrajna praksa ignoriranja dugoročnih učinaka kratkoročnih mjera ekonomske politike dio su naših gospodarskih i društvenih problema. Nije pitanje da li planirati. Danas planovi nisu „scenarij“ što valja činiti, već predviđanje budućnosti što, ekonomski rečeno, znači smanjiti neizvjesnosti i kontrolirati rizike. Ima li se u vidu da tržište djeluje kratkoročno i kontinuirano redefinira odnos prošlosti i budućnosti u sadašnjosti planiranje pomaže u otklanjanju neravnoteža. Prema tome, planiranje i tržište nisu uzajamno isključivi instituti već komplementi. Koliko mi je poznato sve razvijene zemlje ulažu značajna financijska sredstva kako bi predvidjela kretanja na srednji i dugi rok. Za Kineze kažu da ne gledaju u budućnost kraće od životnog vijeka jedne generacije.

PETAR VUŠKOVIĆ: Centralno planiranje pretpostavlja stvaranje „tržišne ekonomije“. To bi bila samostalna država s modernim javnim menadžmentom, digitaliziranim sustavom upravljanja, strategijskim SWOT promišljanjem i ona koja posluje prema jednakim uvjetima kao i tržište. Ipak, to je samo teorija. Treba spomenuti da se ekonomijom centralno već upravlja, ali djelomično. Političko-ekonomski uredi su u Bruxellesu, a monetarni u Frankfurtu.

 

3. Kako biste reformirali porezni sustav?

GUSTE SANTINI: Nacionalna država, posebno u vrijeme welfare statea, koristila je porezne oblike kako bi se korigirali dohoci kako ih je tržište raspodjeljivalo. Nije slučajno da se preraspodjela poreznim sustavom nazivala sekundarna raspodjela (primarna se je odvija na tržištu). Kako bi država osigurala što više javnih dobara udio države u raspodjeli novo dodane vrijednosti kontinuirano se povećava. U tržišnoj državi napuštene su nerazumno visoke marginalne porezne stope, ali je udio države u finalnoj raspodjeli novo dodane vrijednosti i dalje nedopustivo velik.

U hrvatskom slučaju valjalo bi javno objaviti smanjenje porezne presije od današnjih 38% na maksimalnih 30%. U tako definiranom udjelu predlažem povećanje neoporezivog djela dohotka na najmanje 5.000 kuna. Ukinuće II. stupa mirovinskog osiguranja što znači da bi doprinosi za mirovinsko osiguranje umjesto dosadašnjih 20% (15+5) iznosili 15%. Valja smanjiti porezne stope po razredima kako bi se podržalo stvaranje srednjeg imovinskog sloja građana (Aristotel je srednji sloj smatrao temeljem stabilnosti države). Porez na platnu listu u ovom trenutku ne bih mijenjao. Predlažem 100-tnu integraciju poreza na dohodak i poreza na dobit, te značajno naglašenije povećanje poreznih olakšica za izdržavane članove obitelji. Smanjio bi osnovnu stopu PDV sa sadašnjih 25% na 20%, što bi otvorilo prostor uvođenja županijskih poreza na promet u maloprodaji. Općenito se zalažem za ekonomsku interpretaciju PDV-a. Moja ekonomska analiza PDV-a redefinira porez na dobit kao oporezivanje extra profita. Naime, kao što postoji neoporeziv dio dohotka trebalo bi dio dobiti putem zaštitne kamate na kapital odbiti od porezne osnovice. Stav temeljim na činjenici da se PDV realizira u sferi prometa ali izravno i neizravno ga plaćaju poslodavci i radnici. David Ricardo je bio u pravu kada je kazao da su svi porezi u konačnici porez na profit. Protiv sam oporezivanja imovine jer samo bogati građani, ne opterećuju socijalne fondove, stvaraju brojne mogućnosti da svi građani Lijepe naše imaju veću količinu i kvalitetu javnih dobara. Predlažem prohibitivne poreze koji će biti usmjereni za zaštitu okoliša. Zalažem se za individualizaciju doprinosa za zdravstvenu zaštitu na način kako to čine osiguravatelji u osiguravateljnoj industriji.

PETAR VUŠKOVIĆ: Porezni sustav mora biti transparentan. To je glavna polazišna točka. Dobar pravac je onaj u kojem Grad Bjelovar ima transparentni otvoreni proračun gdje se može pratiti svaka potrošena kuna. Nadalje proračun mora biti jednostavan. Predlagali smo unutar Centra ukidanje akontacije (predujma) na dobit, zatim glavnog poreza na dobit (12% i 18%), s time da samo porez na isplaćenu dobit ostane. Dakle slijedimo pravac poreznog rasterećenja ekonomije. U tom smislu treba uvesti flat tax kod oporezivanja dohotka s jednom stopom od 15% po uzoru na Češku. PDV čini više od 60% proračuna središnje države i njegovo smanjivanje je osjetljivo. Od reforme poreznog sustava važnije je kako se javni novac troši.

 

4. Važna tema je porezno rasterećenje rada. Kako smanjivati doprinose uz toliko velike troškove mirovinskog i zdravstvenog sustava?

GUSTE SANTINI: Prihodi poreza na dohodak ustupljeni su lokalnoj upravi i samoupravi. Razlog tome vidim u činjenici da u narednom razdoblju centralna vlast ne očekuje njihovo značajnije povećanje. To je porazna spoznaja. Pitanje doprinosa je temeljno pitanje zašto su neto plaće male.

Doprinosi za mirovinsko osiguranje iznose velikih 20%. Razlog tome je nerazumna politika prijevremenog umirovljena radnika tijekom realizacije upitnog modela privatizacije. Mirovinska reforma i uvođenje II. stupa provedena je u vrijeme kada smo imali uporni proračunski deficit. Mirovinska reforma je taj proračunski deficit dodatno povećala. Visina doprinosa za mirovinsko osiguranje jasno pokazuje kako je država troškove svoje nerazumne politike prijevremenog umirovljenja prebacila na zaposlene koji svojim nadnicama nisu u mogućnosti osigurati minimalni životni standard što je vidljivo po udjelu siromašnih građana u ukupnoj populaciji. Rješenje se nameće samo po sebi. Potrebno je odvojiti dio mirovina koji se isplaćuju temeljem mirovinskih prava od dijela mirovina koje se temelje na posebnim zakonskim propisima. Kratko rečeno država mora iz proračuna namiriti dio prijevremenih umirovljenja i sve mirovine koje nisu temeljene na doprinosima za mirovinsko osiguranje. U perspektivi I. mirovinski stup treba ujednačiti mirovine jer su one izraz socijalne politike. Taj i takav pristup otvara mogućnost da doprinosi za mirovine smanje svoj udio s dosadašnjih 20 na 15%.

Kada je riječ o doprinosima za zdravstveno osiguranje njihovo smanjenje je moguće tek kad se definiraju standardi koje je moguće osigurati svim građanima. Pri tome je važno da se osiguranicima pristupi individualno. Naime, ako osiguranik, zbog svog neprimjerenog načina života, povećava rizik oboljenja od bolesti morao bi biti penaliziran na način da mu se poveća obveza uplate premije za zdravstveno osiguranje. Općenito broj zaposlenih nije u mogućnosti priskrbiti dovoljnu količinu i standard zdravstvene zaštite temeljem dohotka per capita. Zdravstveni sustav valja restrukturirati što je moguće učinkovito ostvariti jedino tržišnom utakmicom davatelja zdravstvene usluge. Nažalost, balkanski mentalitet preferira status quo što bi se moglo pokazati krajnje rizičnom politikom. Tek jasnom dijagnozom zdravstvenog sustava moguće je otvoriti raspravu o smanjenju doprinosa za zdravstveno osiguranje.

PETAR VUŠKOVIĆ: Porezno rasterećenje rada mora biti komplementarno smanjivanju troškova mirovinskog i zdravstvenog sustava. Što su troškovi tih dvaju sustava veći, pa je veća i porezna presija rada. Uzmimo mirovinski sustav. Ima li održivosti za mirovinski sustav za koji je u proračunu za 2019. bilo rezervirano gotovo 40 milijardi kuna javnog novca poreznih obveznika. Pritom se tek 56% troškova pokriva kroz „doprinos“, odnosno ostatak iz općih poreza. Pozdravljam povećanje penalizacije prijevremenih mirovina s 0,15% na 0,3% po mjesecu (što znači 4% po godini, tj. okvirno 20% za 5 godina). Istovremeno, važno je poticati dulji ostanak na tržištu rada kroz provedenu bonifikaciju od 4% po godini (iznad zakonske dobi umirovljenja, pod uvjetom da osiguranici imaju 35 godina staža). Isto tako, u dijelu onoga što nije učinjeno, treba definitivno provesti ukidanje povlaštenih izračuna mirovina. Za iste se godišnje izdvaja preko 5 milijardi kuna novca poreznih obveznika.

 

5. Navedite nam 5 ključnih stvari koje bi promijenili u Hrvatskoj, a koje bi pozitivno utjecale na našu ekonomiju?

GUSTE SANTINI: Preispitati postojeći institucionalni okvir kako bi se isti pojednostavio, s jedne strane, i, s druge strane, bio jasan i precizan kako bi pravosuđe imalo jednak tretman stranaka u sporu. Ovo je posebno značajno ako se ima u vidu dužina sudskih sporova čije pravovaljane presude stimuliraju neetično ponašanje u društvenom sustavu.

Uspostava partnerskih odnosa na relaciji država – gospodarstvo. Udio države u finalnoj raspodjeli dodane vrijednosti je u najmanju ruku nerazuman. Država svojim preraspodjelama ugrožava sam smisao tržišnog modela privređivanja. Nije smisao države da uzima od onih koji stvaraju i tako prikupljena sredstva raspodjeljuju socijalno ugroženim građanima. Smisao je države da omogući građanima da svojim radom stvaraju dodanu vrijednost i budu primjereno nagrađeni za svoj rad bez obzira da li se radi o radnicima ili poduzetnicima. Kratko rečeno, država mora funkcionirati kao i gospodarstvo u uvjetima tvrdog budžetskog ograničenja. Navedeni pristup iznjedrit će novi pristup politici kao javnoj djelatnosti koja je u funkciji svih svojih građana. Velik dio ekonomske emigracije posljedica je postojeće nerazumne politike.

Prije zamjene kune eurom potrebno je provesti mirovinsku i zdravstvenu reformu, te reformu lokalne uprave i samouprave. Postojeći sustav lokalne uprave i samouprave nije primjeren za tržišnu državu što smo postali 1. srpnja 2013. godine. Bit je reforme da lokalna uprava i samouprava preuzme odgovornost razvoja gospodarstva na svom području djelovanja. U tom smislu moguća su dva pristupa. Prvi pretpostavlja smanjenje broja općina i gradova na sedamdesetak, a drugi pristup sugerira da županije budu nositelji razvoja. I jedan i drugi pristup imaju svoje dobre i loše strane. Mislim kako bi u postojećim uvjetima bolje rješenje bilo da županije preuzmu odgovornost za razvoj svoga područja. Tako bi razvoj predstavljao odnos dijela i cjeline u kojem bi dio utjecao na cjelinu razvoja što bi omogućilo ravnomjerniji razvoj. Danas svjedočimo nedopustivo veliku koncentraciju gospodarske aktivnosti u Zagrebu što, imajući u vidu da je Zagreb glavni grad, predstavlja više usisavanje a daleko manje razvoj.

Posebno mjesto pripada obrazovnom sustavu. Cjeloživotno obrazovanje nema alternative. Tehnologije se kontinuirano mijenjaju. Privredna struktura se također dnevno mijenja. Tijekom radnog vijeka djelatnici mijenjaju profesije. Izostajanje cjeloživotnog obrazovanja kreira strukturne probleme na tržištu radne snage. Ovom valja pridodati i položaj i uloga znanosti u Hrvatskoj. Na samom smo dnu po broju registriranih patenata. Slovenija ih ima jedanaest puta više. To je rezultat nerazumne politike. Nikako da shvatimo kako je znanost temeljna poluga razvoja. Zarobljenici smo prošlih vremena kada je bilo bitno kako proizvoditi. U globalnim uvjetima bitno je što proizvoditi. Samo lideri diktiraju uvjete i ostvaruju znatnu prednost pred svojim konkurentima.

Petar Vušković:

  1. Postepena privatizacija oko 400 državnih poduzeća (njih barem 95%, uz primjerice zadržavanje voda, šuma, infrastrukture);
  2. Uvođenje eura do 2025. godine;
  3. Započeti smanjivati ukupnu javnu potrošnju ispod 40% BDP-a kao poticaj za gore navedena porezna rasterećenja, prije svega kroz rezanje doprinosa i uvođenje flat tax sustava. Brža i hrabrija reforma zdravstva i mirovinskog sustava preduvjet je za rezanje doprinosa;
  4. Potpuno digitalizirati javnu upravu kao servis građana i digitalizirati proračun kao novac građana;
  5. Provesti dodatno administrativno rasterećenje gospodarstva (nastavno na preko 2 milijarde kuna već provedenog rasterećenja temeljem SCM mjerenja) i jače rezati razne parafiskalne namete (još nekoliko milijardi kuna u odnosu na ukupan registrirani iznos).

Sve konkretne i mjerljive reforme CEA je dizajnirala kroz projekt Hrvatska 2025.