Znamo kuda Europa ide i nastojat ćemo to objasniti na više primjera. Moguće su dopune u ovom članku s dodatnim primjerima i promišljanjima.
Autori su članovi Izvršnog odbora Centra za javne političke i ekonomske analize. Daniel Hinšt je sveučilišni specijalist europskih studija i stručnjak za javne politike. Predsjednik CEA, Igor Šlosar je konzultant za javne politike. Bruno Šagi je povjesničar koji posebice prati širenje dezinformacija na Zapadu.
Naslov se može postaviti i kao pitanje, dodavanjem riječi „li“. Svrha ove kolumne je pokušati dati odgovore na sliku strateškog smjera Europske unije. Poveznice na ranije objave Centra za javne politike i ekonomske analize i vanjske izvore mogu pomoći dodatno produbiti temu.
Govor
Predsjednica Europske komisije održala je redovni godišnji Govor o stanju Unije. Isti donosi glavne izazove s kojima se Unija realno suočava. Ipak, pitanje je u kojoj mjeri je europska „javnost“ dobila dovoljno odgovora na neodgovorena pitanja o smjeru Unije.
Koalicija
U demokraciji se obično gleda na odnos ljevice i desnice, a još preciznije, lijevog i desnog centra. Ipak, raspored snaga u političkoj areni Europskog parlamenta drži veliku koaliciju lijevog i desnog centra, dobrim dijelom zbog otklona prema lijevim i desnim populistima. Dok se pitanje otklona prema populizmu, u mjeri u kojoj taj rizik zaista postoji, podrazumijeva, pitanje je koliko će dugo velika koalicija biti održiva, i jesu li baš svi koji su protiv te velike koalicije populisti, primjerice Europski konzervativci i reformisti (ECR). Čini se da EU kroz svoju „zelenu“ agendu mnogo više razmišlja o „održivom“ razvoju, nego o održivosti demokratskog sustava koji se brani tom velikom koalicijom.
Uostalom, europska velika koalicija preslika je ponovljenog slučaja iz Njemačke u kojoj bitne reforme koče socijaldemokrati iako su, zajedno sa oporbenim zelenima, fiskalno dobro namireni kroz paket 500. Štoviše, svjesni rizika od dugova i starenja neefikasne države „blagostanja“, socijaldemokrati ne žele rezove socijalnih programa, već veće poreze, čemu se, barem zasad, kršćanski demokrati, protive. Pitanje je koliko će najveća članica Unije izdržati dodatnih veliko-koalicijskih svađa partnera koji su zapravo politički rivali.
Sankcije
EU nakon više od tri godine od početka opsežne ruske agresije protiv Ukrajine planira 19. paket sankcija protiv Rusije. Opravdano je pitanje koliko fragmentirani i postupni pristup ima smisla, ako se Rusiju moglo kazniti i na samom početku velikog rata, ako ne i odmah nakon ilegalne okupacije Krima. Slično se pitanje odnosi i na SAD koji tek sada planira uvesti dodatne jake mjere protiv Rusije i njenih partnera (Kina, Indija..) jer to očito Bidenova administracija nije učinila. Pitanje je zašto se s obje strane Atlantika odgađalo ključne odluke, dok su se stvarali javni dojmovi i dezinformacije o pogodovanju Rusiji od strane nove američke administracije.
Europska unija odgodila je uvođenje 19. paketa sankcija zbog američkog pritiska za kvalitetnijim i snažnijim odgovorom. Odgovor na to pitanje zapravo je strateška slabost EU-a da se i sama nosi s posljedicama takvih odluka. EU još ovisi o Rusiji iz jednostavnog razloga što se desetljeća promašene energetske politike, u kojoj se EU vezala za ruske energente – ne može jednostavno raskinuti. Lekcija koju EU treba naučiti jest ta da se ne može surađivati sa zemljama koje ne baštine vrijednosti bliske Europi, a to uključuje kako Rusku Federaciju, tako i Kinu, kao i sve srodne autokratske režime.
U konačnici su se obje strane usuglasile oko nužnosti postizanja pravednog i održivog mira kao preduvjetu za najavljeno davanje sigurnosnih jamstava i slanje mirovnih (ne-borbenih) snaga – a sve to efektivno samo za dio veći dio teritorija Ukrajine, što de facto već prejudicira realno stanje koje se de iure ne želi i ne bi smjelo priznati. To znači da su mnogim europskim liderima riječi važnije od djela, ideali dominiraju nad onime što njihov policy model radi u praksi. Raskorak između tog dvojeg s razlogom frustrira Ukrajinu i povjerenje mnogih Europljana u sposobnosti EU-a, odnosno, preciznije rečeno, Europe (tu je glavni akter ipak UK) da rješava ovaj složeni sukob (bez opet primarnog angažmana SAD-a).
Izrael
Istovremeno, EU planira i sankcije Državi Izrael. Stavlja li to EU (kao centralni planer ili kao unija suverenih država) Izrael u poziciju s Rusijom koja je već pod sankcijama? Dio pitanja koji je u zagradi otvara pitanje u ime koga to Europska komisija nastupa i kakav će biti odgovor država članica u okviru Vijeća EU-a. Sada je jasno zašto nema jedinstvene vanjske i sigurnosne politike Unije, osim ako se postigne jednoglasnost. Naime, u ovom slučaju, postoje države (pogotovo Njemačka, Češka, Litva i Mađarska) koje podržavaju Izrael, ne dopuštajući zemljama poput Španjolske i Slovenije da, s trenutno socijalističkim (progresivnim?) vladama narušavaju temelje zapadnog liberalnog poretka. Što bi se, u konačnici, moglo dogoditi da američka administracija zatraži slogu i jedinstveni stav EU-a i NATO-a u podršci Izraelu? Mađarska će među prvima biti za, i onda bi mogla isplivati kao ponovno neželjena članica obiju institucija, a zbog dobre suradnje s trenutnom američkom administracijom. Gdje je onda spremnost Europe na razvijanje transatlantskih „odnosa“? Posljednja riječ u slučaju konkretno ove teme nije realno i efektivno jasna, pa je zato stavljena pod navodnike. Uz to, nije do kraja jasno koliko je Zapad otporan na interne rizike dezinformacija koje prati projekt CEA Detektor, a za koje nužno nije potreban štetan vanjski utjecaj (pogotovo iz neke od zemalja BRICS-a).
Sankcioniranje Države Izrael predstavljalo bi stratešku pogrešku EU-a. Djelovanje protiv terorističkih organizacija u regiji (Hamas, Hezbollah, Huti) te glavnog izvora njihovog financiranja – Irana, glavnog faktora regionalne nestabilnosti, rizik je za kolektivni Zapad, pogotovo za EU. No ovdje, kao i u mnogim drugim slučajevima, EU pokazuje zabrinjavajući uzorak ponašanja – poduzimanje određenih koraka (sankcije, osude, regulacija i sl.) bez da strateški sagleda okvir barem još jedan korak unaprijed. Ukoliko se uvedu sankcije Državi Izrael, neprijateljske skupine i režimi poput Irana, smatrat će to svojim uspjehom te će biti dodatno ohrabreni u svojim djelovanjima. Američki državni tajnik Marco Rubio i sam je kazao kako su najave nekih europskih zemalja o priznanju Palestine imale za izravnu posljedicu odustajanje od mirovnih pregovora od strane Hamasa.
Kada je u pitanju širenje dezinformacija protiv Izraela, koje je praćeno od strane CEA, jasan je rizik za društvo porast antisemitizma koji je primjetan u Europi, te koji je uzrokovan upravo anticionističkim (antisemitskim) dezinformacijama.
Dezinformacije
Uz to, odmah nakon dolaska ljeta, Europska komisija je predložila djelomičnu suspenziju sudjelovanja Izraela u programu Horizon Europe, iako je Izrael dao financijski doprinos sudjelovanju u tom programu. Razlog za ograničavanje znanstvene i tehnološke suradnje dviju strana je humanitarna kriza u Gazi. Naime, Komisija činjenično smatra kako je humanitarna situacija teška, bez navođenja produciranih Hamasovih dezinformacija o toj situaciji, a kao odgovorne strane za cijelu situaciju koja ugrožava mir i živote Palestinaca i Izraelaca. Dok je mase lako zavesti kombinacijom činjenica imputiranih izvan konteksta drugoj strani od one odgovorne, raznih paušalnih polu istina i nekih lažnih informacija, kakva je realna vjerodostojnost Komisije u borbi protiv dezinformacija i manipulativnih stranih utjecaja?
Uz situaciju kada se šire dezinformacije protiv Izraela, ne treba zaboraviti da se u Europi još uvijek šire pro-ruske dezinformacije koje su usmjerene protiv Ukrajine (koja je žrtva agresije) ili dezinformacije koje su općenito usmjerene protiv Zapada, tj. zapadnih država (SAD, Južna Koreja, itd.). Također, na društvenim se mrežama često banaliziraju totalitarni režimi ili stvarna stradanja u nekom povijesnom razdoblju što može predstavljati dugoročan problem za političko stanje u Europi s obzirom da mladi konzumiraju društvene mreže više od ostalih medija.
Uostalom, koliko se Europska komisija brine o mnogo većim razmjerima već odavno etabliranih humanitarnih kriza temeljnih ljudskih prava u desecima zemalja diljem porobljenog dijela svijeta, pogotovo kada se masovno progoni kršćane, Židove i one koji nisu vjernici?
Tko gubi?
Ukoliko se zadržimo samo na predmetu uskraćivanja znanstvene i tehnološke suradnje, realno je pitanje tko gubi više? Naime, EU ulaže nešto više od dva posto svojeg BDP-a u istraživanje i razvoj, dok je Izrael među vodećima u svijetu s više nego duplo većim udjelom iste stvari u BDP-u. Uz to, Izrael je među vodećima u svijetu po razvijenosti klastera i start-upova. Preciznost podataka ovdje uopće nije bitna, već je razlika razvidna sama po sebi, a možda to dadne odgovor na pitanje iz pasusa ovog.
Štoviše, što ako se Izraelci prebace (više) na suradnju s Amerikancima? Dodajmo tome još koliko će transatlantskog trgovinskog dogovora europske firme (još više) novca uložiti u SAD-u, nastavno na ionako velike planove (prije svega tehnoloških) američkih firmi. Dok SAD postaje rodeo za investicije, Europa još nije svjesna učinaka svojih (ne)carinskih barijera kojima transatlantsku slobodnu trgovinu narušava više od ionako štetnih carina koje je Trump uveo, a na koje je EU pristala. Nije novost da je mnogim europskim firmama američko tržište vrlo atraktivno, a nakon najavljenih reformi Trumpove administracije (manji porezi, deregulacija i dr.) odaslan je još jači signal kako nema carina uz Made in the USA.
Djela, ne riječi?
Ta nas tema ponovno vraća na temeljno pitanje: koliko su mnogim europskim liderima važnije riječi od djela? Konkretno, u kojoj mjeri, pogotovo na dubljoj odnosno filozofskoj razini, razumiju transatlantske institucije o kojima mnogo govore.
Dok se SAD bori za očuvanje originalnih (klasičnih) liberalnih vrijednosti utemeljenih na Deklaraciji o neovisnosti, EU ne iskazuje interes za zajednički transatlantski angažman i uzajamno priznavanje civilizacijskog rizika djelovanja ekstremne ljevice, čije narative kupuje i sve više američkih i europskih liberala. U suštini su izazovi slični jer kulturni marksizam, preciznija, ali i teža formulacija od pojma woke ideologije, nagriza same temelje originalnog zapadnog filozofskog i duhovnog poimanja slobode.
Ukoliko se ta borba za slobodu prepusti desnim populistima, njihove će nacionalne popularnosti ojačati, a onda će se europski mainstream(i) ponovno čuditi rezultatima demokratskih procesa (koji su već tu ili se već mogu spoznati i unaprijed planirati na temelju mnoštva nacionalnih anketa).
Kako se to ne bi dogodilo, konzervativci i liberali trebaju odraditi svoj posao za koji su se barem prije zalagali. Svaki vremenski propust, mjeren i u danima, već je ionako znak odustajanja i efektivnog pristanka na alternative u demokratskom procesu za koji su se desetljećima zalagali.
Imigracija
Kapitalni primjer takve prokrastinacije u djelovanju je pitanje imigracijske politike. Europa je najviše zbog toga, diljem svojih zemalja i nacija, skrenula u desni smjer. Štoviše, i neke socijaldemokratske vlade ne propuštaju ovaj problem slučaju, pa su je već bivša njemačka vlada počela s onime što im je prije bilo nezamislivo. Nova njemačka vlada drži kontrolu nad nacionalnim granicama koja je nezamisliva da ju primjerice uvede i republikanska Oklahoma, s obzirom na rizik od priljeva ilegalne i masovne imigracije koja u Teksas ulazi preko Južne granice. Naime, kontrola te granice trebala je pričekati Trumpovu vladu, a radi uspostave zakona i reda te provedbe temeljne politološke uloge bilo koje države.
Također, danska socijaldemokratska vlada vodi jednu od najrestriktivnijih imigracijskih politika, držeći se širokog društvenog dogovora koji vrlo otvoreno nikako ne želi dugoročno islamizirano kolektivističko društvo, već zadržati dominantno dansko i protestantsko liberalno društvo.
Integracija migranata, posebno pripadnika različitih kultura, ostat će jedno od ključnih pitanja za sadašnjost i budućnost Europe. Očuvanje europske judeokršćanske kulture prožete i nadopunjene vrijednostima prosvjetiteljstva tako će biti jedan od prioriteta. Samo tvrdom integracijom mogu se ostvariti zakon i red, isključiti paralelno postojanje dva društva (domicilno stanovništvo i imigranti) u istoj državi, osigurati sigurnost svih stanovnika, dugoročno očuvati nacionalni i europski identitet, zaštititi slobodu vjeroispovijesti i individualnih prava.
Inflacija
Postavlja se i pitanje (ne)promišljenih politika masovnog štampanja novca koje su u pozadini inflacije. U tom se okviru sagledavaju potencijalna sniženja kamatnih stopa koja mogu pomoći zemljama koje su u recesiji ili blizu tog stanja, a pitanje zašto su tu uopće mnogo je dublje. Primjerice, razloge jačanja desnice u Njemačkoj treba tražiti u sve jačim računima za energiju, što dovodi u pitanje egzistenciju mnoštva industrije. Promaše politike iz prošlosti nisu samo dio prošlosti, već kradu (ekonomsku slobodu) sadašnjosti i budućnosti.
Tereti ideologije
Unija i dalje nastavlja sa zelenom agendom. Simbol tih ideoloških pokušaja je sve poznatiji ESG čija je uloga u međuvremenu relativno oslabila nakon što je od istog odustala američka federalna administracija. Odmah su i mnoge američke kompanije shvatile, u okviru svojih dobrovoljnih poslovnih odluka, da je upitna tržišna isplativost takvih ideoloških politika koje zapravo idu u korist zeleno-progresivnom aktivizmu, tražeći radikalnije društveno-ekonomske „promjene“. EU i dalje ima ESG legislativu, kao dio sve složenijeg mozaika mnoštva tereta koje netko mora ispunjavati jer europski zakoni tako kažu – na osnovi odluka koje su donijeli socijalisti, pučani i (čak) liberali.
Kada se nedavno na primjeru sudbine europske auto industrije shvatilo da se pretjeralo, točnije EPP, a ne i socijalisti unutar te Velike koalicije, Europska komisija je postala otvorenija za vapaje onih koji su još donedavno, zbog skepse prema previše „progresivnoj“ (ambicioznoj) zelenoj agendi, mogli biti etiketirani kao „ekstremni desničari“. Sada, kada uz Europske konzervativce i reformiste (ECR) i Europska pučka stranka (EPP) pokazuje određeni euro“skepticizam“ prema toj zelenoj agendi, sve ovisi o spremnosti EPP-a na unutarnje borbe (unutar Velike koalicije) sa socijalistima, a možda i s progresivnom frakcijom unutar liberala (gdje ne treba ubrajati njemački FDP kao niti „staru gardu“ konzervativnih liberala koji su politički gotovo identični ECR-u).
Vizija „liberalne“ Europe
I dok niti liberalima ne bi trebalo biti svejedno, pitanje je koliko i oni, uz svoje drugove, teže kvalitetnom rješenju za europsku integraciju, odnosno koliko se to rješenje razlikuje od onoga što zagovaraju europski socijalisti.
Dok postoje argumenti u prilog većoj razini europske integracije, pitanje je u kojoj mjeri baš te „integracijske“ snage žele klasični i realni koncept federalizma, kakav se sve više, od strane Demokrata, narušava u SAD-u, a koliko im taj „federalizam“ služi kao poligon za neku buduće i dodatno koncentriranje političke moći kod centralnih planera koji se žele baviti rješavanjem što više problema.
Realno je očekivati da će status quo biti ishod upravo nepromišljenih utopističkih ideja čija progresija sve više narušava klasične liberalne vrijednosti koje su zajedno s ekumenskim vrijednostima kršćanske demokracije stvarale temelje izgradnje poslijeratne europske integracije. Uz sve to, jasno je da su ipak slobodne, suverene i nacionalne države temelj Europske unije. Dok i dalje uživamo plodove takvog institucionalnog nasljeđa liberalne demokracije mnogi se Europljani gube u nepreglednost novih planova onih koji žele veću koncentraciju i centralizaciju političke moći.
Kako će u toj situaciji reagirati liberali i konzervativci koji se tradicionalno zalažu za decentralizaciju i ograničavanje vlasti (limited government), a uz to su i idejni nositelji načela suverenosti pa i supsidijarnosti?
Zaključno
Znamo kuda Europa ide. Ipak, jednostavnog zaključka nema. Bilo bi pretjerano ići s tvrdnjama u korist onih koji su zaista populisti i koji EU jedva žele, ako se ona ikako može iskoristiti u njihove svrhe. EU trebamo čuvati od demagogije i štetnih vanjskih utjecaja, kao i od naših unutarnjih slabosti, kako bismo izgradili realne demokratske institucije u tradicionalnim okvirima onoga što je duša slobode. Štoviše, što bi se dogodilo da shvatimo kako su mnoge vrijednosti slobode izvorno judeokršćanske, a tijekom prosvjetiteljstva prilagođene za „sekularnu“ uporabu? Građanski odgoj i obrazovanje Europljana, kada bi se postavio na originalno zamišljenim temeljima, mogao bi otkriti (mnogima) neugodnu istinu – a istina oslobađa.
